Nekada ti dođe plakati jer ti se čini da ti je najteže na svijetu i da te nitko ne razumije.
Isplači se tada, sve izbaci iz sebe. Apsolutno sve. Onda ustani, obriši lice i kreni naprijed. Život je predragocjen da bi na plakanje potrošio više vremena nego što ti ga treba za živjeti. Suze pročiste pogled. Pročiste put.
Opet si kao nov. Možeš krenuti tamo gdje nisi bio. Osjetiti što nikada nisi osjetio. Biti što nikada nisi bio.
Svi mi imamo dane kada se osjećamo napušteno. Od svega i svih. Ostavljeni negdje po strani sa svojim tugama. Ali, ima netko tko sve to vidi i čuje. Osjeća svaku našu bol. Kao svoju. Stoji korak malo dalje od nas i tiho nam šapuće: “Kroz ovo ćeš izići bolji. Jači. Snažniji.”
Treba životu dati šansu. Zaigrati na kartu vjere. Zakoračiti u nepoznato.
Pustiti da se događa ono što se treba dogoditi, jer tek onda kada se čini da život završava, tada život tek započinje.
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
