Naučit ćeš jednu stvar. Mnogo puta nećeš čuti riječ „oprosti“. A povrijedit će te. Bezdušno. Hladno. I opet ponoviti to što su učinili. Bez riječi isprike. Znaka. A morat ćeš dalje. Kako god bilo. Nauči tada ići naprijed s ranom u grudima. I nastavi živjeti kao da ništa nije bilo. Znam, nije lako. Ali samo se odmakni od onih koji su ti to učinili. Jer ući će u tvoj život ljudi koji će umanjiti ranu. Ublažiti bol. Jer su i sami prošli istu stvar. I znaju kako je to.
Ovaj svijet je pun ljudi koji povrijede, a ne znaju reći „oprosti“. Jer im to ništa ne znači. I prepun ljudi koji te rane zbijaju u sebe. Guše ih. I ne daju im vani. A tako malo treba. Da stvari dođu na svoje. I da ovaj svijet bude manje bolno mjesto. Samo malo računa povesti o osjećajima. I svojim. I tuđim. I spustiti taj ego na zemlju. Jer ništa ne daje. A sve uzima. Kako god bilo, mnogo puta nećeš čuti riječ „oprosti“. Nauči na to!
Kakvu god bol prošao, kakvo god razočarenje doživio, kakvu god izdaju prošao – oporavit ćeš se. Ali jedno je sigurno. Nećeš više biti isti. Nikada. Svijet će se nastaviti svojim tijekom, ali za tebe će sve biti drugačije. Posljedice će ostati. Gubitak vjere u ljude. Manjak samopouzdanja. Ali vidjet ćeš, naći će se opet netko tko će ti dati pažnju, vratiti poštovanje, pokazati da nisu svi ljudi isti. Ali sve ćeš to ovaj put gledati s neke distance.
Oporavit ćeš se. Stvarno hoćeš. Ali ćeš puno više cijeniti tišinu. I samoću. I ljude koji ne govore puno. I ne miješaju se u tuđe stvari. I bit ćeš svjestan da si uvijek na samo jedan korak od nove povrede, nove nepravde, nove boli. Ali ćeš reći sebi: I to ću preživjeti. Jer si prošao i gore stvari. I naučio kakvi su ljudi, vidio pravo lice ljudi. I bit će ti jasno da je svaki kraj jedan novi početak. I da, kada se čini da se jedan tvoj svijet raspada, u isto vrijeme jedan tvoj novi svijet počinje ispočetka.
