Sve stvari koje smo dobili u životu – nečim smo platili. Najmanje novcima. Najviše srcem, živcima, zabludama, iluzijama. Svojim mirom. A mir nema cijene. Kako bi bilo dobro pustiti sve ono što nas se ne tiče. I jednom shvatiti da nema načina da svima budeš dobar. I ne treba to željeti. Samo malo tišine bit će dovoljno. Nečija lijepa riječ. I ruka. I obrati pažnju na male stvari danas! Pokušaj da te više zanimaju. Nauči ih cijeniti. U njima je tajna tvoje sreće.

Teško je to. Izvana izgledaš kao da je sve u redu, a iznutra se raspadaš. Što zbog ljudi. Što zbog sebe. Skidaš tako sa sebe sloj po sloj rana, ožiljaka, brazgotina. I pitaš se kako je sve to nastalo. Kada? Zbog čega? A sve je u početku lijepo krenulo. Vjerovao si u život. I u ljude. I oni u tebe. A onda se nešto promijenilo. Kada smo zamijenili suštinu života za neke beznačajne stvari. A put prema naprijed s pogledom natrag.

Postoje neka mjesta gdje smo bili slomljeni, a pokazivali da je sve u redu. Situacije kada je na usnama bio osmijeh od uha do uha, a sve je iznutra plakalo. Teško je to kad misliš da te se ne može voljeti. I sebe prestaneš voljeti. Teško je kad postaneš nevidljiv u svijetu u kojem svi samo žele biti viđeni. Kad nosiš priče u sebi koje nitko ne može pročitati. A ponekad je samo sitnica potrebna. Za sreću. Za mir. Tek da te netko čuje. Vidi. Stavi ruku na tvoje rame. I – ponovno zavoliš i sebe, i ljude i život.