Kako tvoje godine prolaze sve više, lista poklona do kojih ti je zbilja stalo, sve je manja. Kraća. Smanjio se njihov broj, ali se povećala kvaliteta. Ostali su tu samo oni skupi pokloni. Nečija pažnja, gesta prijateljstva, iskreno poštovanje. Sve ostalo brzo nestane. Izgubiš. Završi u kanti za smeće. Stojiš tako i pitaš se tko još daruje te poklone…  

Onda se sjetiš jedne osobe. Jedino ih ti sam sebi možeš darovati. Što onda čekaš?

Što godine idu, više shvaćaš da se stvari u vezi darivanja mijenjaju. Nekako ti veće zadovoljstvo postaje nekome nešto dati, nego primiti. 

Ne usrećuju više pune ruke, sada usrećuje samo ako je puno srce. Osjećaš kako ga jedna mala sitnica može ispuniti, a još više shvaćaš kolika je tvoja moć da usrećiš nekog drugog. 

Kad to uspiješ, veliku si stvar napravio. Živiš život bez nekih velikih iluzija i očekivanja svjestan da je najveći dar koji imaš – tvoj život i ljubav prema sebi i ljudima cijeloga svijeta.