Onda ustani, obriši lice i kreni naprijed. Život je predragocjen da bi na plakanje potrošio više vremena nego što ti ga treba za živjeti. Suze pročiste pogled. Pročiste put. Pročiste život i opet si kao nov. Možeš krenuti tamo gdje nisi bio. Osjetiti što nikada nisi osjetio. Biti što nikada nisi bio.

Svi mi imamo dane kada se osjećamo napušteno. Od svega i svih. Ostavljeni negdje po strani sa svojim tugama, ali ima netko tko sve to vidi i čuje. Osjeća svaku našu bol. Kao svoju. Stoji korak malo dalje od nas i tiho nam šapuće: “Kroz ovo ćeš izići bolji. Jači. Snažniji.” Treba životu dati šansu. Zaigrati na kartu vjere. Zakoračiti u nepoznato i pustiti da se događa ono što se treba dogoditi, jer tek onda kada se čini da život završava, tada život tek započinje.