Svakog dana kao roditelj pošaljem u školu šestero djece. I kao učitelj u školi dočekam oko stotinjak djece. I ne ide mi lako. Ni s jedne, ni s druge strane. Moram priznati da me je vijest da je u jednoj školi učenik nožem ozlijedio drugog učenika i djelatnicu potresla. Ali u nekoj dubokoj podsvijesti i nije iznenadila. Kao civilizacija već godinama radimo na tome da stvorimo svijet BEZ VRIJEDNOSTI.
Izgleda da nam u tome dobro ide i sada sa kao ovome čudimo? Zgražamo. Prebacujući lopticu odgovornosti na koga god stignemo.
Imamo svijet koji već odavno nije svijet. Već neki ludi show gdje je ekran postao jedino božanstvo. Svijet je to poremećenih kriterija. Lažnih veličina. Slave bez pokrića. Moći bez odgovornosti. Obitelji bez roditelja. Djece koja nisu djeca.
Sada tražimo pomoć. Pokušavamo vratiti stvari na staro… Ali, eto, neki dan vidio sam i puno lijepih stvari u školi. Djece koja se još igraju. I imaju empatije. I s lijepom riječju još dijele mnoge stvari s drugima. Pomažu jedni drugima bez da očekuju nešto zauzvrat i daju nam nadu da je drugačiji i bolji svijet još uvijek moguć, unatoč svim zaprekama i onima koji se zalažu da unište ljudskost i prave vrijednosti.
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
