Zapamti jednu stvar. Ljude nikada nećeš dovesti u red. Uvijek će to biti svjetina koja se jednog dana oduševljava jednim, a drugoga dana drugim. Ali bitno je da ostaneš čovjek. Da ne pogaziš svoju riječ. Da živiš svoju istinu. I za drugoga uvijek kažeš lijepu riječ. Gledaj samo da nakon svega uvijek imaš čist obraz, a tko će što reći – neka govori. Sve se mijenja. Sve prolazi. Ali nemoj da u tebi prođe osjećaj za druge. I vjera da dobro još postoji.

Velika je to razlika. Misliš da živiš, a zapravo samo životariš. Površni razgovori, lažni susreti, i sa sobom i s drugima, glumljeni obrasci ponašanja. I čini ti se da je sve u redu. A onda se susretneš s nekom velikom boli. Velikim gubitkom. Velikom tugom. I otvore ti se oči. Zapravo nisi još ni počeo živjeti. Sve je ono bila neka gluma, neka farsa. Jer pravi život počinje tek nakon suočavanja s nekim teškim izazovom, bolešću kada više malo toga možemo mijenjati.

Tek kada dođemo pred goli zid upoznajemo pravo lice ljudi koji nas okružuju i svijeta u kojemu živimo. Kada se nađemo u bezizlaznoj situaciji, kada više nemamo niti jednu opciju, tek tada shvatimo da je puno onoga što smo radili prije bilo bez ikakvoga smisla. A onda cijeniš gutljaj kave. Dašak sviježeg zraka. Koricu kruha. Čašu vode koju ti je netko dao. I vidiš da to nije nikakva sitnica. I prestaneš se pretvarati da živiš. Počneš ispočetka živjeti. Postaneš zahvalan samo zato što si se jutros probudio. Svjestan si da je toliko malo toga pod tvojom kontrolom i da više nikada ništa nećeš uzimati zdravo za gotovo. Bit ćeš vječno zahvalan za svaki trenutak života.