Ne volim ljude koji me se sjete samo kada me trebaju. Inače za njih ne postojim. Nevidljiv sam ja i sve ono što sam god govorio. Osjećao. Radio. Ne primjećuju. Koliko god moja prisutnost njima govorila: “Tu sam.”
Onda kada me iznenada zatrebaju, cijela se priča promijeni. Odjednom postajem divan, krasan, sjajan. Sve najbolje.
Pitam se koji je to čudesni trenutak koji sve u mom životu odjednom promijeni? Njihova potreba. Interes. Želja.
Teški su ti odnosi s ljudima koji počinju onda kada im zatrebate. Ne znate što reći? Kako se postaviti? Da li odmah krenuti na stvar iIli šutjeti i praviti se lud. Napraviti to što traže i ići dalje? Da li se smješkati i zaboraviti da prije par trenutaka niste ni postojali?
Sada ste odjednom središte njihovog svijeta? Što učiniti? Svakako je teško i boli. Kako god bilo, nikada ne zaboravite da vrijedite, ima ljudi za koje postojite i kada im ne trebate.
