Jesmo li sigurni da živimo u istom svijetu u kojem smo prije živjeli?
Teško je kada ne možeš zagrliti onoga koga voliš. Još teže je kad znaš da ga ovim očima više nikada nećeš vidjeti, ovim ušima više nećeš čuti i kada ostaje samo tišina, do ponovnog susreta na jednom boljem mjestu. Ima jedna jako bolna stvar. Umiremo s onima koje volimo. Ostajemo živi, ali dio nas prepukne i više ništa nije kao prije.
Sve nas je potresla tragedija u zagrebačkoj školi. Kakav to svijet ostavljamo djeci? Mladima? Što smo od njega napravili? Pogazili sve do jedne vrijednosti. I gazimo dalje pa se čudimo što se događa? Na našoj ljestvici prioriteta već odavno nije poštenje niti rad, a nije niti poštovanje. Prihvaćanje. Kultura u komunikaciji. Razumijevanje. Iskrenost. Odgovornost. Obitelj. Ništa vrijedno. Samo obogatiti se preko noći. Imati što više pratitelja na Instagramu. I samo uživati bez obzira na sve.
Gledaju djeca što radimo. Gledaju i uče od nas. A uče sve ono što nije dobro. Damo im mobitel u ruke i neće nas gnjaviti. Kupimo igrice i manje vremena provodimo s njima. Svijet koji smo napravili nije po mjeri čovjeka. Nije po mjeri nikoga. Šutimo i pravimo se da je sve u redu, dok se ne dogodi neka strašna stvar.
Svijet neće otvoriti oči. Svijet se neće promijeniti. Možemo se promijeniti samo mi. Dajmo djeci više ljubavi! Možda nam se to jednoga dana i vrati.
Zato, čuvajmo leđa jedni drugima dok smo još tu. Premalo živimo na ovome mjestu, a onda svađama, neprijateljstvima i spletkama dodatno skraćujemo vrijeme.
Nemojmo šutjeti kada vidimo nepravdu oko sebe. Tugu. Bol. Treba isplakati. Treba odbolovati. Sve što nas boli, ali treba i nastaviti živjeti radi onih koji su ostali i koji nas trebaju, ali i radi onih koji su otišli i koji bi sve dali da opet vide osmijeh na našem licu.
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
