Ponekad je sve što nam u životu treba samo netko tko će svojom blizinom zakrpati naše rane. Ne oni koji su nam u stanju davati najbolje savjete za život.
Oni koji su spremni stati pored nas kada se raspadamo, skinuti s nas ono teško breme. Ne trebaju nam oni s kojima satima možemo razgovarati o najrazličitijim temama.
Trebaju nam oni s kojima možemo šutjeti, samo šutjeti.
Imati osjećaj da smo se sve razumjeli.
Takvih je malo, jako malo i ponekad pola života prođe da bi ih našao. Jedno je sigurno, prije ćeš u tome uspjeti ako sam budeš takav. Doista nam ne treba mnogo. Treba nam samo netko tko razumije našu dušu. Netko tko primijeti našu suzu čak i onda kad ona još nije potekla preko oka i kada joj ne damo vani.
Trebaju nam oni koji prihvaćaju našu ranjivost i dopuštaju nam da je na njihovu naslonimo.
Kad takve nađemo – kao da smo našli sve. Doista, s takvima imamo sve.
