U najtežim trenucima svoga života bit ćeš sam. Sam samcat. I to je neosporna činjenica. Ali to ne znači da sam sebe ponekad ne možeš ohrabriti, priupitati „kako si“ i sebi onako nježno reći „bit ću uz tebe“.

Dati neki mali znak pažnje. Onako suptilno. S mnogo blagosti. I topline. I nemoj se zavaravati misleći da će broj ljudi uz tebe biti isti kada je sve lijepo i kada zagusti. Ljudi su takvi. Uglavnom misle na sebe. I ništa nije za čuditi se.

U najtežim trenucima svoga života nemoj zaboraviti na svoje snove. Gledati naprijed. Jedna je stvar jasna. Niti jedna bitka se ne bi trebala predati kada je teška. Već kada nema smisla. A ako znaš da tvoja borba ima smisla, samo stisni zube, stisni šake i nastavi.

A taj osjećaj nemoći proći će. Uvijek prođe. I ponekad sve što trebaš je izdržati ga. Onako junački. Čekati da se oblaci raziđu. I da ponovno kažeš: Moj se život opet nastavlja.