U trenucima kada sam gledao kako svatko od njih odlazi s ovog svijeta rekao bih sebi: “Cijenit ću svaki dan.” Svaki trenutak. Ovaj put za ozbiljno, jer ne znam koliko ću ih još imati. Što mene čeka? Neću život potratiti na beznačajnosti.

No, nakon nekog vremena opet bih na sve to zaboravio. I počeo da se žalim. Živciram na svakakve gluposti. Ljutim. Odustajem na najmanju poteškoću.

Zašto smo takvi? Zašto se, kada se sve vrati na svoje, odmah vraćamo na staro? Ostavljamo planove. Zaboravljamo ciljeve. Gazimo odluke i opet linijom najmanjeg otpora.

Kažemo da ćemo cijeniti život, a cijenimo samo udobnost, pasivnost i mlakost. Nismo mi ništa razumjeli. Ni „ž“ od života. Zar se uvijek sve treba dogoditi na našoj koži da shvatimo ozbiljno? 

Zapravo, sve što mogu je shvatiti pravu vrijednost današnjeg dana i uzeti sve od njega. 

Kada dođe sutrašnji učiniti to isto. Dan po dan.