Nema kod njih ni glume, ni pretvaranja. Zaboravili smo ponekad stisnuti ruku drugome.

Kada nema nikakvog posebnog povoda. Spustiti se u njegov svijet. Gledati ga ravna sebi i vidjeti koliko je tu rana. Koliko je boli koju nitko ne vidi, jer se boji bliskosti i istine o sebi i  drugome.

Zaboravili smo koliko je malo potrebno da bi se bilo čovjek. Tek da se ostave one puste titule, uljepšane priče i da se puste položaji.

Nismo s njima ni rođeni. Niti ćemo ih ponijeti negdje sa sobom. Onda gledati osobu do sebe onakva kakva je i tek tada je možeš razumijeti i nju i sebe. Kako je malo potrebno da bi se pokazala ljubav. Jedna riječ. Zagrljaj. Blizina. Onda možeš reći da si i ti gradio jedan bolji svijet.