Ljude razdvoji kada više nema dovoljno snage podržati drugoga. Stisnuti mu lajk. Reći mu da se isplati ići za njegovim snovima. Ljude razdvoji kad prestanu raditi na sebi i kada pomisle da su pozvani samo drugoga mijenjati.

Ljude razdvoji kad prestanu cijeniti druge ljude. Kad prestanu uzvraćati osmijeh. I kada nemaju više snage za lijepu riječ, podršku, utjehu. A vjerojatno zato što je ni sami nisu dugo primili. A onda čekaju da drugi napravi prvi korak. I da sve krene drugačije. Ali to ne dolazi. A vrijeme prolazi. I sve smo dalje. I dalje. Ljude na razdvoji udaljenost. Već manjak poruka. Poziva. Pitanja „kako si“. Razdvoji ih život koji više nije život.

Jednu stvar dopusti sebi svako jutro. Dopusti sebi da se ne uklapaš svugdje, da misliš drugačije, da osjećaš drugačije i da živiš drugačije. Vidjet ćeš koliki je blagoslov biti ono što doista jesi. Nemoj pod svaku cijenu biti opsjednut željom da te svi moraju voljeti. To je najbolji put u propast. Ljepota života je kada si svoj, kada imaš svoj put, ostvaruješ svoje čežnje. I imaš svoj mali krug ljudi koji te voli i kojega ti voliš.

Jednoga dana, a moli Boga da što prije dođe taj dan, kada se prestaneš prilagođavati primijetit ćeš kako si postao manje ranjiviji. Jer ništa te toliko ne čini ranjivim kao tvoji pokušaji da budeš drugome ono što ne možeš biti. Pa si zbog toga spreman sve učiniti. Budi dovoljno jak da možeš izdržati da si drugačiji. Budi dovoljno jak da možeš vidjeti da je nekad lijepo biti sam. I živjeti svoj život na način na koji vjeruješ i osjećaš. Ne onako kako žele drugi.