Oprostimo mi drugima. Ali se kasnije mučimo oprostiti sebi. Ne znamo gdje s onim osjećajem povrijeđenosti. Ne znamo pravo ni odžalovati. Kako god bilo, treba prihvatiti srdžbu, jer da bi prešao na drugi korak, moraš učiniti onaj prvi i koliko je god moguće razumjeti onoga tko te uvrijedio. Makar malo.

Samo se sjeti se da je i to jedna povrijeđena osoba. Malo voljena. Pogubljena. Pusti… Vrijeme će učiniti svoje. A ti učini koliko je do tebe. Ne krivi sebe ni zbog čega i ne muči se zbog stvari koje si ostavio za sobom i koje sada pripadaju prošlosti. Kreni dalje s vjerom u bolje dane.

Jednog dana ćeš i ti obrisati suze. Ne brini. Gledat ćeš na stvari koje si prošao i reći: „Koja sam budala bio. Zbog čega sam se sve živcirao.“ A nije bilo vrijedno patnje. Nije bilo vrijedno mojih živaca. Ali mora proći jedan vremenski tijek. Mora proći odmak da shvatiš da ljude ne možeš mijenjati, ali zato uvijek možeš mijenjati sebe i način na koji reagiraš na ono što ti se događa.

Treba proći vremena da shvatiš da ono što su ti ljudi učinili nije bilo usmjereno protiv tebe, već je to dio njih i ići će na njihov račun kada sve dođe na naplatu. Ljudi su takvi. Gledaju sebe. A tebe gledaju ako si dio nekog njihova plana.

Jednoga ćeš dana opet plakati. I opet brisati suze. Ali zapamti: To je život. Red smijanja. Red plakanja. Pa opet isto. Opet sve iznova. I shvati da je sve to što je sada prošlost bio proces upoznavanja sebe. Ali i drugih. Kada tako gledaš shvatit ćeš da ništa nije bilo uzalud. Trebalo je biti tako da naučiš cijeniti sebe i naučiš neke bitne životne lekcije te počneš pažljivo birati ljude koji zaslužuju tvoju blizinu.

I ne boj se isplakati sve svoje boli! Ne guši ih u sebi! Lakši je život kada shvatiš na koja vrata trebaš zauvijek prestati kucati, a pred kojima se trebaš zadržati. Koliko god ti srce govorilo drugačije. Jednom treba naučiti cijeniti i sebe. Mala je to samo naizgled, ali zapravo velika životna lekcija o kojoj sve ostalo ovisi.