Svako jutro započinje novo poglavlje tvoga života. Ali ga nemoj počinjati s dvije stvari. Žaljenjem i kukanjem. Makni taj otrov daleko od sebe. Mnogo riskiraš. S druge strane ljudi kažu neće ti biti ništa. Treba otvoriti dušu i požaliti se na stvari koje nisu bile dobre. Istina, nije dobro ništa zadržavati u sebi. Pogotovo bol. A znaš li otvoriti dušu i zahvaliti na one dobre stvari koje su bile? Ili njih nema u tvome životu?

Svako jutro započni s pogledom u nebo. S trenutkom mira. Bez da igdje žuriš. Popij svoju kavu s nekim tko će prisloniti svoje srce uz tvoje. Nekim tko će razumjeti tvoje boli i bez riječi žaljenja. I oprosti sve stare dugove! Ne zato što ti je netko to rekao ili se to mora učiniti. Već zato što novi dan želiš započeti čist. Ponosan. Bez pogleda unatrag. A onda idi. Onako kako se ide za srcem. S mrvicu sreće bit to još jedan lijepi dan.

Padneš. Razbiju te. Slome. Mnogo puta. Ljudi. Životna iskustva. Situacije koje nisi birao. I ostaje ti da biraš. Hoće li to biti tvoj kraj ili novi početak? Kad slomljeni ljudi izgrade sebe ispočetka oni ne troše više energiju na beznačajne stvari. Razgovore koji nemaju smisao. Oni znaju da težina i gorčina života ne mogu i ne smiju biti argument da se dignu ruke od života. Već štoviše razlog da se još više prione onome u što vjeruješ i želiš.

Kad slomljeni ljudi izgrade sebe ispočetka, to postaju veliki i jaki ljudi koji će se teško ponovno slomiti. Oni znaju da su sve nevolje bile potrebne da dođu do ovoga što su sada postali. I ne žale za niti jednim trenutkom koji ih je doveo do sadašnjeg trenutka. Kad slomljeni ljudi krenu ispočetka ne bave se više nevažnim stvarima, ne zanimaju ih nepotrebne bitke. Oni žive život neopterećeni onim što je bilo. Ili onim što bi tek moglo biti. Jednostavno žive.

Odmori od svega, ali najviše odmori od razmišljanja. Nepotrebna. Beskorisna. Negativna. Odmori od razmišljanja da neće biti kako treba. Da će stvari krenuti naopako. I da se nećeš snaći u svemu tome. Nemoj stvarati razloge za strah. Novi dan uvijek ponudi par razloga da se dobro osjećaš. U vezi sebe. Ali i u vezi drugih. Samo je možda problem što ih ne znaš uvijek naći. Otvori oči, otvori uši, otvori sva svoja osjetila. I vidjet ćeš mnoge ljepote svijeta.

Treba napraviti mjesta za mir. Staviti neke nevažne stvari sa strane. I pustiti ljude da govore što treba i kako treba. Svi mi vjerujemo u neki sporiji način života. A forsiramo onaj brži. Imaš li danas neku oazu gdje se možeš maknuti? Pobjeći na trenutak u neki svoj unutarnji svijet. Ali ne više onaj gdje je sve crno. I gdje nema nade. Napravi svijet po mjeri budućnosti kakvu zaslužuješ. Ne po mjeri kakvu ti je ostavila tvoja prošlost. I vidjet ćeš, sve je odjednom bolje.

Svaki put kad me život umori dođe mi da pomislim da je taj život nemilosrdno kompliciran. A onda malo zastanem i shvatim: Nije život kompliciran, komplicirani su ljudi. Komplicirani do bola. Komplicirano je polagati nade u nešto što nema smisla, ići nekim putem samo zato što idu i drugi. Ne gledati na sve ovo što jesi i imaš kao na neki dar, već misliti da se sve to podrazumijeva. A ništa se ne podrazumijeva.

Život uvijek ima zadnju riječ i mislim da je zadnja njegova riječ jednostavnost. Odbaciti sve one stvari koje ti ne trebaju, a ostaviti samo par onih bez kojih ga ne možeš zamisliti: ljubav, poštovanje, iskrenost. Bilo bi dobro imati malo više hrabrosti i napraviti distancu od ljudi koji jedno misle, drugo govore a treće rade. Mirnije dišeš kad znaš na čemu si. Kad poskidaš sebi i drugima maske. Doista, kratko se živi da bi se taj život još dodatno kompliciralo. Shvatiš li to, shvatio si vrlo važnu stvar.