- Mario Žuvela
- Arhiva portala Epoha
Svladao sam jednu vrijednu lekciju. Tešku lekciju. Nakon puno osjećaja krivnje i mojih pogrešnih procjena. I pitanja – je li sa mnom u redu?
Svladao sam lekciju da ne preuzimam krivnju kada nisam kriv. I dugo mi je trebalo. Doista dugo da ne preuzimam krivnju za to što me neka osoba mentalno i emocionalno zlostavlja. Gađa osjećajem krivnje. Pa se pitaš što si učinio, a znaš da nisi ništa učinio. Pa se pitaš je li s tobom sve u redu, a znaš da je sve u najboljem redu.
Nađi snage da ne odbaciš sebe kad te drugi odbaci! Nađi snage da zadržiš mir u sebi kada je drugi u ratu s tobom. Nađi snage da ne preuzimaš krivnju za povredu koju ti je nanio netko drugi. Radilo se kao i uvijek u takvim situacijama o liječenju njegovih kompleksa. Mana. Nesigurnosti. Samo se odmakni. I otiđi! I ne prigibaj svoju glavu! Kad znaš da nisi ništa krivo učinio. Bitno je samo da ti je obraz ostao čist. I duša mirna. A život ionako prije ili kasnije svakome sve vrati.
Davno sam čuo da je netko jednom rekao da nam život daje samo ono s čime se možemo nositi. Nisam siguran. I nije mi jasno kako život to zna. I kako to znaju oni oko nas. Gledam ljude oko sebe kako pucaju pod teretom života. Gledam oko sebe umorne, obeshrabrene, obespravljene i razočarane ljude odvojene od svega. Odustaju od svojih snova. I ne može ih više ništa vratiti u igru života.
Zar su oni dobili samo ono što mogu nositi? Nisam siguran. Puno puta u školi pao sam ispit. Dobio sam zadatke s kojima se nisam znao suočiti. Ne samo u školi, nego u životu. Bio sam na dnu i više nego što je trebalo. A onda sam rekao sebi: Pokušat ću opet. Valjda su me nešto naučili svi oni udarci koje sam dobio.
Shvatio sam jednu stvar. Ne daje nama uvijek život ono što možemo nositi. Često nas slomi, uništi, dokrajči. Ali na nama je hoćemo li se ponovno sastaviti. Ispočetka ustati. Obrisati prašinu. I krenuti naprijed.
