Zrelost počinje kada prestaneš govoriti “sve je u redu”, piše Mario Žiuvela.
Zrelost počinje onda kad prestaneš govoriti „sve je u redu“ onda kada to nije, i kad prestaneš sebe i druge uvjeravati „dobro sam“ onda kada se cijeli svijet u tebi ruši.
Jer imaš pravo biti sav nikakav, bezvoljan, umoran, ojađen. Imaš pravo na loš dan. Kad je cijela hrpa rana u tebi koje nikada nisi pomilovao, dotaknuo, spustio se u njihovu blizinu.
Ili jednostavno ih samo promatrao pogledom blagosti i nježnosti. Pogledom prihvaćanja.
Imaš pravo reći „nisam dobro“. Jer sva ona odbijanja koja si prošao, isključivanja koja si doživio, omalovažavanja koja su te lomila ne mogu ostati posve neutralna u odajama tvoga srca.
Ostaje jedan tihi glas patnje, pitanje bez odgovora, traženje rješenja što i kako dalje. Lako je reći oprosti ali zacijeliti ranu je već malo teže. I treba vremena.
I kada te drugi put pitaju „kako je“, nemoj reći „sve je redu“. Duboko udahni i kaži: „Vjerujem da će jednog dana sve biti u redu“.
