Zanimljivo je to…
Godinama sam izbjegavala objavljivati svoje usputne fotografije… bilo koje… Gledajući smionost ostalih koji to rade, nikada nisam snimila ni jedan selfie… jer sam smatrala da je snimanje samog sebe neki poremećaj trenutačni koji vlada Svijetom i Egom… Čini se da je potrajao kao nezaobilazan trend.
Nikada nisam ni jednom fotografu dozvolila retuširanje i popravak fotografije…
A onda kad sam… eto, objavila fotografiju sebe… u stvarnom vremenu i prostoru, bez filtera i bez profesionalnog fotografa… samo jedna fotka s mobitela… bezazlena…
Doživjela sam nevjerojatne reakcije koje su me odvele u vlastito samoispitivanje.
Mogu ofarbati kosu… naravno… Usudila sam se slikati kakva jesam. Usudila sam se pokazati svoju sijedu kosu…
Iako vam nikada nisam rekla da sam posijedila u svojim ranim dvadesetima… točnije, oko 24. godine moga života.
Kao ratni izvjestitelj, izložena nevjerojatno strašnim situacijama, strahu i stresu, počela mi je rasti sijeda kosa.
Vaše reakcije su bile genijalne… i imale su samo dvije suprotnosti.
Jedna je vaš vlastiti strah od neprepoznatljivosti koji sam ja preživjela kad sam sijedu kosu pustila… a druga je divna podrška vas koji ste to shvatili.
Prvi su klasičan primjer za svaki nedostatak hrabrosti i autentičnosti.
Ali… htjedoh vam reći…
Ako želite vjerovati u bajke i laži vječne ljepote koje vam nude, a vi se ubijate da stignete te standarde… nemam ja ništa protiv toga.
Ja jednostavno više nemam potrebe lagati… ni farbati… ni sebe ni vas… niti gubiti dragocjeno vrijeme… kojeg nemam sa šezdeset.
I ne mislim ga trošiti na farbanje svakih deset dana…
A mogu ga puno pametnije iskoristiti… radom na sebi… na svojem rastu…
Mini lifting bi popravio sve… samo ne rad na mojoj Duši.
Ali stariti je divno…
I volim vas sve…
