Što je još slabost? Slabost je lijenost; ali lijenost iz jedne duhovne dimenzije i perspektive; a to je u biti, da ne posjeduješ sklonost ka razvijanju teorija i brušenju umijeća. Dakle, moraš imati nekakvu tehniku, nešto u čemu si dobar – i to onda usavršavati.

Što je, dalje, slabost? Slabost je vezanost ili ovisnost o nekome ili nečemu. No, ako bi išli u krajnost, onda su svi ljudi slabi, manje-više.

U čemu je opet stvar? Stvar je biti svjestan određenog hendikepa, s ciljem (a to je glavno) da ga određenim metodama, u određenom intervalu ili periodu, kad ojačaš, skineš s *urca, odnosno da ga odbaciš, stopiraš, blokiraš, neutraliziraš i u konačnici: nadvladaš i prevladaš.

Dok si toga svjestan, dobro je, jer ima šanse. I sve dok na tome radiš, isto je dobro. U tom slučaju prihvati pomoć; ali samo kao trenutni „ustupak“ – koji te drži u stabilnosti dok u potpunosti ne razviješ sve najjače duhovne i fizičke moći.

Dakle, rad na sebi. A što je onda slabost? Slab je onaj koji ne radi na sebi, niti to pokušava, ili pak „misli“ da je „*eben“, „kul“, prihvatljiv itd. – takav kakav je, a vuče „repove“ trauma iz osnovne škole. I to je dobro, pod uvjetom da se s tim namjeravaš obračunati i da konzistentno na tome radiš.

Dakle, što je u konačnici ultimativna slabost? To je potpuni nedostatak vizije, perspektive, introspekcije i analize. Ako to nemaš, s ničim (živim) ne možeš ni započeti.

Što dakle, sa slabima? Pokušati ih „natjerati“ da izađu iz lažne zone komfora i počnu preuzimati odgovornost, u smislu duhovnog napretka i nadogradnje; a baza u svemu tome, mora biti, neizostavno, i fizički trening.

To sve još uključuje i disciplinu i suzdržanost. To uključuje i određeni mazohizam. To uključuje rano buđenje, bar u 5h. Ali, isto tako i isplanirani dan. Bez rutine se ne može. Nema tolerancije za ikakva „opravdanja“ itd. Čovjek mora biti jak. Zašto? Da dokaže samome sebi kako ima snage nositi se sa samim sobom.