Još sam kao mala djevojčica, ljeti, na prostranim, zelenim, beskrajnim livadama oko djedovog imanja, a što je bio moj sinonim za slobodu, neprestano propitkivala spoznaju onog što nazivamo vrijeme. Osjećala sam da se ono može skratiti, produžiti, preskočiti, ali i da se možemo po tom naoko linearnom pravcu kretati i svjesnom namjerom štošta mijenjati. No da ne zalazim previše u priču, vratit ću se na primjer od sinoć i ono što sam željela podijeliti.

Prije nekoliko mjeseci, dva dana nakon mog ovogodišnjeg rođendana, točnije tridesetog dana tog mjeseca, bila sam na baletnoj predstavi u Hrvatskom narodnom kazalištu.

O tome sam svojedobno i pisala kao o vrlo čudnom iskustvu iako balet jako volim i Duša mi ga osjeća te ga nekim senzorom prepoznaje.

Drugi čin je vibracijski bio nešto gdje mi se Duša stisnula i uz još nekoliko okolnosti te večeri osjetila kako se ne nalazi “kod kuće u sebi”. Kako to nije eter Ljubavi kakvu poznaje. Taj je osjećaj bio vrlo jak i činio se više od samog osjećaja.

Vjerujem i svjedočim da svako iskustvo kojem se predamo, odnosno gdje jače usmjerimo svoj fokus utječe na sve ono što slijedi.

Kao da je svako iskustvo jedna od točaka koja povlači iduću nit na našoj životnoj liniji.

Ništa se ne događa slučajno.

Isto tako vjerujem da nam je ponekad, a možda i češće nego što mislimo, dana prilika da se vratimo na prethodnu točku odabira, odnosno u ono što nazivamo prošlost iako naš um to ne percipira tako i promijenimo tijek događaja.

Kao da ponovno odabiremo “isto” iskustvo iako je u našem umu ono “već prošlo”, samo sad kroz njega prolazimo pripremljeno i budno.

I tako se probudimo u nekom “drugom sada”.

Ljudskim jezikom – nakon predstave prije nekoliko mjeseci, odlučim da više neću gledati tu izvedbu.

To je to za ovo utjelovljenje. Drugi čin nikako nije moj energetski. Duša zna. I onda se desi potpuno neočekivano nešto čudesno. Slijedom nekih krajnje neobičnih okolnosti, dobijem poziv za istu predstavu, ponovno tridesetog u mjesecu.

Točnije – sinoć.

Sve je kao “isto”, a sve je “drugačije”.

Ovo se događa dok sam na putu za Iž gdje sa skupinom predivnih Duša radim na temi: “Moje budno Ja”.

Istodobno u nekoliko navrata spominjemo iluziju linearnog vremena.

U tom mi se trenu javi snažni osjećaj kako je ovo upliv neke kozmičke sile te da mi je dana prilika da “ponovno proživim iskustvo od prije nekoliko mjeseci”. Iz ove svijesti i na temelju lekcije koju sam naučila. Onako kako bi Duša postupila u svojoj krajnjoj slobodi koja joj pripada.

Ne mogu objasniti koliko je ovo bio snažan uvid iako je umu sve to krajnje ludo.

Toliko da mi i sad gori srce i osjećam njegove valove dok ovo pišem.

“Nešto” kao da mi je dalo priliku “da se vratim unazad”, promijenim tijek događaja i samim time putanju na liniji vremena kojom sam pošla.

Da doslovno opet iz “one energije” stvorim neko novo “sada”. Od početka do kraja.

Znala sam svim bićem koliko je cijela situacija orkestrirana nekom čudesnom palicom.

Da stvar bude bolja, taj sam dan odredila za mirovanje i sabiranje uvida nakon susreta na otoku i bio je kao izdvojen iz prostora i vremena. Veče prije sam se vratila u grad.

Nisam mogla sinoć dočekati predstavu.

Sve je u meni bilo otvoreno za ovo iskustvo. Cijeli je eter podržavao sve.

Energija. Ljepota. Čistota. Namjera.

Karte su ovaj put bile za balkon dok sam prvi put sjedila na parteru, ali dogodila se još jedna nevjerojatna potvrda svega ovog o čemu pišem.

Došlo je naime do nekog nesporazuma s kartama gdje je jedna od naših karata bila dva puta prodana i stoga su nam dodijeljena nova mjesta – na parteru!

U neposrednoj blizini, možda čak i u istome redu gdje sam prvi put sjedila!

Moja se pratnja potpuno složila oko onog što sam iz Duše sve vrijeme snažno osjećala otkad sam dobila poziv na predstavu – da trebam napustiti kazalište u pauzi, nakon prvog čina.

I s tim sjajem u srcu i iznimnim osjećajem da smo promijenili prošlost, a s njom i sadašnji trenutak, okupani ljepotom prvog čina, noć nas je s osmijehom na usnama i titrajem u srcima nosila gradom.

Čaj nikad nije bio boljeg okusa. Kolač malo kad slađi.

Snovi mirni.

Jutro svježe i obasjano novom realnošću.

Hvala, Živote na svemu!

Nemam riječi na Tvoje ideje.

Majstor si.

Volim Te