Primijetila sam da je u pozadini takvog pristupa neizvjesnosti strah i to u prvom redu zbog toga što shvaćam da kontrola života nije baš u mojim rukama u mjeri u kojoj bih nekad željela. Pa s time u vezi strah hoću li se snaći? Hoće li sve dobro proći? Nazire se i nepovjerenje prema vlastitim sposobnostima, ali i nepovjerenje u Život.

Drugim riječima, ako zamislim osjećaj neizvjesnosti kao mini tornado, moj odnos prema njemu je da ili bježim od njega, pa se i pravim da ne postoji ili se borim s njim. Bilo da se radi o borbi ili bijegu, u igru je uključen pokušaj održavanja već poznatih priča koje priča moj um ili pokušaj stvaranja novih priča, a koje stvaraju iluziju sigurnosti i predvidljivosti. To možemo zamisliti kao da mini tornado pokušavam pospremiti u kućicu čije su cigle priče uma.

Kad taj mini tornado osjećaja neizvjesnosti pokušam pospremiti u kućicu izgrađenu od priča, vrlo brzo dolazi osjećaj tjeskobe i anksioznosti. I tada stvar postaje još neugodnija, nekad i do mjere da bih iskočila iz kože.

U jednom svom nedavnom jutarnjem uranjanju u svoj unutarnji svijet, dala sam si dozvolu da na trenutak pauziram dobro uhodano ulaganje energije u održavanje ili stvaranje priča zbog neizvjesnosti oko toga što me čeka u budućnosti, vezano uz moj poslovni aspekt života.

U tim trenucima dozvolila sam si osjetiti neizvjesnost s namjerom shvaćanja kako mi može pomoći u slučaju da odaberem surađivati s tim osjećajem. Na trenutak sam osjetila da mi upravo osjećaj neizvjesnosti može pomoći da se otvorim trenutku ovdje i sada te naučim kako biti prisutna i osluškivati intuiciju u vezi s pitanjem koje me malene odluke svakodnevno vode u smjeru većeg mira, dobrobiti, ravnoteže, razvoja i slično. Također mi pomaže da unutar sebe naučim razlikovati tuđe priče koje sam internalizirala bez propitkivanja i testiranja u svom životu i svoju autentičnu srž/božansku iskru/nazovi kako ti paše.

U ovoj fazi učenja suradnje s neizvjesnošću, kao da sam otvorila vrata prema onome kako potencijalno mogu živjeti, no isto tako u podsvijesti su se osvijetlile priče u koje vjerujem, a čiju bi istinitost vrijedilo preispitati.

Za učenje suradnje s bilo kojom emocijom potrebno je osvijestiti naš odnos prema njoj te priče i zaključke o sebi, drugima i svijetu koje si ponavljamo kako je ne bismo osjetili. Potrebno je na trenutak zaustaviti hranjenje tih priča svojom pažnjom, ući u opušteno stanje uma i tijela te se odvažiti osjetiti tu emociju u tijelu i dozvoliti joj da se kreće kako želi.

Jasno mi je da taj proces može djelovati strašno, pogotovo kad se radi o intenzivnoj emociji koja nas može aktivirati na destruktivne postupke prema sebi i/ili drugima.

Iz iskustva mogu reći da me osjećanje emocija i osjećaja u tijelu vrlo često jako ugodno iznenadi i ostavlja dojam da je većina toga što sam ikad mislila i naučila o bilo kojoj emociji bila netočna ili nepotpuna. Isto tako, što imamo više programa i vjerovanja oko toga da su neke emocije negativne, destruktivne, opasne, da ih moramo kontrolirati i nikako ne pokazivati prema van, to ideja o suradnji s emocijama može biti odbojnija.

Kakav je tvoj pristup osjećaju neizvjesnosti?

Ako osjećaš da bi voljela dublje istražiti svoj odnos prema emocijama i onome što se događa unutar tebe, možeš mi se javiti.