Rastemo li mi išta kroz ove “paklove” odnosa, bolesti i depresije? Je li kroz to rastemo najbrže? Tko ili što zapravo treba rasti? Je li um? Možda i tijelo treba rasti? Duša? Mi kažemo: “Pa ja trebam rasti.” Dakle, nemamo pojma.
Cijela ideja rasta je upitna. Dok je ideja preuzimanja odgovornosti daleko konkretnija. A kao posljedica te radnje može doći taj takozvani rast. Rast bi bio neka promjena na bolje. Više mira, manje zabrinutosti, više mudrosti, više sadašnjeg trenutka i tišine.
Kod ovih kvaliteta možemo zamijetiti da nam je potrebno i tijelo. Kada tijelo u sebi ima više tišine, preplavit će i um njome. Ako je tijelo u miru, ako u trbuhu nema negativnih leptirića i um će biti u miru. Dakle, za unutarnji mir i mudrost definitivno nam treba tijelo, njegovi organi, dah, njegovih pet čula! A onda u tom miru, prihvaćanju i tišini idemo na putovanje duše. Pa vidimo da i ona sudjeluje u preobrazbi. Sudjeluje i ono s čime je ona povezana, njezina inspiracija, njezina energija, njezina bezvremenost. Sudjeluje Božanstvo, sve postojanje sudjeluje! Nema rasta bez svega toga! Ima li toga kada ste u patnji?
U patnji, sve pati. Tijelo pati. Stanice pate. Organi pate. Ljudi u našem okruženju pate. U depresiji također. Patnja nije naš prijatelj. Unutarnji dijalog nije naš prijatelj. Programi, sjećanja, podaci koje vrtimo, nisu naš prijatelj. Ako vjerujete u sotonu, demone, u negativne sile, onda trebate prihvatiti i to da te sile imaju svoj “ulaz” u vas. Oni ulaze u vaše Biće putem vašeg unutarnjeg dijaloga. To je njima portal kroz koji slobodno putuju. Poput nekakvog otvora u vašoj auri. Kad je tišina, onda je to zatvoreno.
Tišina je jako rijetka u našem životu. To je stanje potpuno neprirodno za ljudsku vrstu. Ona je naš prijatelj.
U ovoj meditaciji želimo se suočiti s jednim od najvećih iluzija i dubokim uvjerenjem da patnja potiče rast, tj. da mi rastemo kroz patnju. Ne poznajem niti jednu osobu koja je kroz patnju u nekom smislu narasla, ako prije nije otpustila, ako nije iscijelila uzrok svoje patnje.
Uzmimo primjer Anite Moorjani. Ona doživljava iscjeljenje tek kad je ‘vidjela’ iscjeljenje, a ne dok je bila u patnji. To je važno. Neki ljudi ‘vide’ iscjeljenje, a onda se za njega zakače i dožive promjenu, dožive transformaciju. Dok su u patnji, teško. To i mi želimo ‘vidjeti’. Iscjeljenje.
