Praksa je upražnjavanje neke posvećenosti, nekog vjerovanja, uvjerenja, žudnje i čežnje. Nama je važno da se oslobodimo straha kao motiva svoje prakse.
Kako putujemo, tako se ovi opisi samo sklanjaju te preostane samo život, a onda život sam po sebi postane praksa. Cijeli život i svaki trenutak u njemu, duhovna je praksa! Zato se i zove “duhovna”, jer to je gesta duše!
Dobro je da um zna prakticirati Ljubav. Mi ćemo rado uzvikivati “ja sam šef, ja sam direktor, ja sam jak muškarac, jaka žena”. Ali, nećemo tako lako glasno reći “ja sam Ljubav”. Zamislite scenarij u firmi gdje se dogodio neki konflikt između nas i kolege kojeg poznajemo samo poslovno. I nakon njegovih psovki, mi glasno uzvratimo: “Ja sam Ljubav!” Neće to ići, zar ne?
Zašto je to tako teško? Ako je to istina koju ćemo rado reći u bliskom društvu među dobro znanim ljudima? Pa zato što je to intelektu nemoguće glasno izgovoriti, kada se napadne njegov identitet! Intelekt je uvijek odvojen i trebamo postati svjesni te barijere. To je onda praksa.
