Svatko od nas složit će se da je univerzum sačinjen od energije. Složit ćemo se i da je duša čista energij i kako bi onda mogla izgledati duša?

Zašto je ne vidimo? Možda je i vidimo, ali to ne znamo? Ona vjerojatno ne izgleda samo na jedan način. Zapravo, vjerojatno izgleda na mnoge načine!

A, to bi ovisilo o spektru promatrača koji je sposoban ‘vidjeti’. Kada pričamo o tome što se događa nakon smrti, malo spominjemo Ljubav. Uzdamo se u već uređeni svijet koji će se brinuti o nama. To je navika koju nosimo odavde. Ali, kada duša dođe na ovaj svijet, s njom dolazi njezina “navika” svježine.

A, to je mala beba. Oko nje svatko se rado skuplja i osjeća neku čudnu sreću. Na svojem putovanju duša neumitno putuje u nekakvom “vozilu” sačinjenom od Ljubavi. To je njezin štit, njezin prevoditelj. Ljubav se snalazi svugdje i o svemu sve zna.

Zašto nam je problem prihvatiti ideju putovanja duše u vozilu Ljubavi? Tako i ovdje na ovom planetu, u našem tijelu, duša zaštićena i ogrnuta Ljubavlju, putuje ovim planetom. Ali, čovjek i njegov intelekt dijeli svijet na onaj tamo zagrobni i ovaj “stvarni” ovdje. No, za dušu, to je uvijek putovanje i kretanje. Ona putuje kada spavamo, putuje kad smo budni. Uvijek putuje!

Tako da “rest in peace” – my ass! Ljudska vrsta ima neobično kolektivno uvjerenje da je odvojena od duše. Naš um insistira da je on odvojen. Za njega, odvojenost je spasenje. On je živ i sve je u redu. Zona komfora je obranjena. Žao mu je duše čovjeka na čijem je sprovodu upravo bio. Pa to je apsurd! Kako ljudi u izvantjelesnim iskustvima vide svijet?

A, nemaju fizičke oči? Dapače, vide daleko bolje i oštrije nego fizičkim očima! To je zato što vide na način energije. Tako i duša vidi! Energija ima kapacitet percepcije same sebe. Taj misterij nam je zanimljiv.

Ako njega slijedimo, vodeći se znatiželjom, povjerenjem i Ljubavlju, doći ćemo do putovanja duše. Što zapravo znači “zagrobni život duše”? Mi ne govorimo o životu čovjeka, iako bi to intelekt volio. Govorimo o stanju duše. Tko zna, možda ona ovaj svijet na planetu Zemlji doživljava kao svoj zagrobni život? Trebali bismo raditi na strahu od nestajanja koji iz neznanja zovemo smrt. Um se boji da će sve njegovo nestati: njegovo ime i prezime, uloga, sve što je izgradio i stvorio.

Ali, ne zna da nakon toga dolazi sve dušino! A, to je nepojmljivo obilje!