Svakom od nas vrlo dobro je poznato da je inspiracija jako povezana s apstraktnim. Čak i samo ime – nastalo od latinske riječi inspiratio; in + spiritus – sugerira da je ona iz/od duha. Priznajemo da nemamo nikakvu kontrolu nad njom, nikakvo znanje, niti je razumijemo. Drugim riječima, nemamo pojma što je to, otkud dolazi i zašto dolazi baš tada.

Na ovom planetu vodi se bitka između rutine i inspiracije. Rutina uvelike vodi, gotovo je potpuni vladar ovdje. Toliko je moćna da je silnu patnju pretvorila u normalno. Štoviše, neki kažu da je ova poželjna, jer eto, nakon nje dolazi nagrada. To je poražavajuće stanje. Kada kažemo da nam treba svemir inspiracije, malo smo rekli!

Ovo je meditacija o inspiraciji. Gdje je ona, kako do nje? Je ona vani ili unutra?

Svaka kultura ima različite mehanizme dolaska do nje. Šamani, primjerice, uzimaju halucinogene biljke da bi ušli u izmijenjeno stanje svijesti, odnosno da bi dospjeli do ravni gdje inspiracija “živi”. A mi u taj svijet želimo ući pomoću energije svojega tijela. Želimo ući svijet Ljubavi, svijet otvorenosti, najdublje iskrenosti. U svijet djeteta.

Mi ovdje, baš kao i šamani, možemo upotrijebiti inspiraciju za mnogo stvari: za iscjeljivanje, za upoznavanje svojeg bića, upoznavanje unutarnje Ljubavi te za otkrivanje životnog poziva (ne uloge, nego poziva!). Možemo se poslužiti inspiracijom da nam pruži znanje o nepoznatom, o skrivenim dijelovima našeg sebstva.

Bez obzira na to koja je tema meditacije, u svima njima želimo postići da se tema svidi tijelu, da tijelo reagira i kreira osjećaj ‘jedva čekanja’. Tijelo to može, jer je u njega ugrađeno dušino ‘jedva čekanje’. Tijelo je ono koje nas treba pogoniti, a ne um. Na ovom planetu strah i prijetnja glavni su argumenti za bilo kakvu radnju koja bi vodila prema promjeni na bolje. I to nazivamo inspiracijom. Kakva pogreška!