Izraz “preuzimanje odgovornosti” neobičan je opis tog čina. Kao da mi na sebe preuzimamo svijet i događaje u njemu i stavljamo ga u svoje “Volim te”. I onda ga ono razrješuje, iscjeljuje, obnavlja, radi nešto sa svim tim, nemamo pojma što. Ali, imamo povjerenje, a kasnije i Znanje, da postoji nešto u nama toliko veliko da može uzeti tu energiju, negdje je preusmjeriti, pretvoriti u jednostavnost i jasnoću, koji su nam kasnije podrška.
Kada preuzmemo odgovornost za sjećanja u sebi, mi uzimamo svoj doživljaj svijeta i sprovodimo ga dalje, gdjegod. Zauzvrat dobijemo protočnost, više bezbrižnosti i slobode, Ljubav kao štit. Jednostavan je to princip. Uz malo tišine i dopuštanja, sve će nam biti jasno. Dovoljno jasno da s Ljubavlju prakticiramo preuzimanje odgovornosti do kraja svojeg života, jer tu se krije misterij svega.
To je tako lijepa i blaga praksa. Zamisli, jedini ti je zadatak reći “Volim te”! I kako ne prihvatiti taj blagoslov?
“Pa zar je doista to sve?” pita se um. “Kažem ‘Volim te’ i tako preuzmem odgovornost? Da, to je sve. A onda to “sve” postaje dubina i širina, postaje Znanje, život sam. Postaje Duh. Ta jednostavnost jako se proširi i produbi, postane živo Biće. I to je ono što nas zanima. To smo pravi mi.
