Šamani su kužili masku zabrinutosti, stalno su je napominjali i raskrinkavali. I to je u principu praksa – raskrinkati skrivenu zabrinutost, njezine maske. Jer, to je duboki, duboki strah.

Caka je u tome da mi kao vrsta uopće nemamo odgovor za zabrinutost. Um nema rješenje. Kako bi ga imao kad sve što mu se nudi kao rješenje je zabrinutost? Najčešća reakcija je nagovor: “Pa, nemoj biti zabrinut; glupo je biti zabrinut; nemaš oko čega biti zabrinut.” Sve vrijeme pokušavamo verbalizirati tu predatorsku energiju. 

To je doslovno demon. Ako nam treba pravi opis demona, to bi bila zabrinutost, njezino mnoštvo lica.

Mi ovdje želimo upoznati sva svoja stanja: ona vidljiva, agresivna i napadna, koja odmah primijetimo, za njih imamo imena i dijagnoze te ona nevidljiva, poput trajne zabrinutosti. Zabrinutost je poput tumora koji nevidljivo raste dvadeset godina. 

Za to vrijeme um je bezbrižan, jer nije ga vidio. Ne poznaje ga. Kada dozna, onda je ajme! E, pa nas zanima ta nevidljivost! Tu živi zabrinutost. To želimo vidjeti.

Mi smo zabrinuti oko doslovno svega. Sva područja života preuzela je zabrinutost. Ja bih želio da ih preuzme Ljubav. Da ih preuzmu mir i povjerenje. Bezbrižnost. Pa svatko bi to volio, zar ne? 

Nitko ništa ne poduzima. Zašto? Zato što za um preostaje samo zabrinutost i to je problem ovoga planeta: jedina mogućnost, jedini razlog događaja, jedino obećanje je zabrinutost. 

Zato što je ljudska vrsta zarobljena u protok vremena.

Šamani imaju samo jedan cilj, a to je što više napuniti se tišinom, zaustaviti što više svijeta kako bi dobili priliku ‘vidjeti’ stvarni svijet energije. Moj je cilj napuniti se čistom bezuvjetnom Ljubavlju, također kako bih mogao vidjeti stvarni svijet iza svega – dom dijela sebe koji je došao ovdje i prisjetio se energije Ljubavi u tom domu. 

Zatim iz toga gradio svoje povjerenje, svoj život. To je za mene duhovnost.