Ono dječje u nama najbolji je štit. U tom odnosu nema ničeg predatorskog. U dječjoj naravi, u čistom srcu, nema negativnih emocija, nema pohlepe ni straha da neću preživjeti.
Ponajviše, u njemu (još) nema bolesti i patnje. I to je zapravo značenje riječi “čisto srce”. Ljubav kao štit.
Odrasli se ne usuđuju govoriti o svojoj dječjoj prirodi. Misle da je to nezrelo. Podaci u njima kažu da je to slabost. I strah ih je da ne bi tko pomislio da nisu odrasli. Onda život postaje patnja. Nema više štita.
Ta odraslost, takozvana lažna zrelost koju kreira intelekt, najveći je poraz ljudske vrste. Nemoć intelekta da shvati što to znači kada kažemo da život uzimamo preozbiljno i da je ta ozbiljnost uzrok svih naših problema veliki je izazov za nas.
U izmijenjenom stanju svijesti toga srama nema. Čak i ako je publika uokolo, srama nema. Zato ljudi po grupnim seansama plaču, smiju se i plešu bez ikakva problema. Dijete izlazi van, unutarnje i vanjsko, koje god. I potpuno se možemo predati tom stanju – Duhu, koji je dijete.
Onda, vrlo brzo, i u svakodnevnom stanju svijesti postaje radost pričati o stanju djeteta u nama i drugim ljudima. Postaje užitak opisivati čežnju za dječjom energijom u sebi. I to onda smatrati zrelošću. Smatrati moći korištenja Ljubavi.
U ovoj meditaciji krećemo na putovanje djeteta, u stvarno obilje.
To je uvijek čista bezuvjetna Ljubav, probuđena i svjesna.
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
