Svatko od nas voli pobjeći u prirodu i tamo obnavljati svoju dušu i tijelo. I to je u redu. Ali, dođe ta nedjelja navečer i na povratku, već ulaskom u grad, počinje se spuštati mrena otpora i lagane depresije. Mora li to biti tako?
Zašto smo mi kao vrsta izgradili gradove? Pa to bi moglo biti oponašanje ili sjećanje iz razine duše: gradovi su staništa skupina duša, poput nekakve košnice gdje duše u svojem svijetu borave. Gradovi su neka potpuno nesvjesna unutarnja čežnja da budemo blizu jedan drugom, da budemo zajedno. A blizina posla i poslovne prilike zapravo samo su alat kojim to sebi objašnjavamo i koji nas tjera da zadovoljimo taj nesvjesni impuls.
No, najveća svrha gradova (i sela, naravno) je ova – to je prilika za stvaranje odnosa – a odnosi su teatar iscjeljivanja, tu se sve događa.
I kada ovo osvijestimo, onda ćemo spoznati duboki uzrok našeg boravka na ovom planetu. A onda možemo raditi na uklanjanju viška koji nas tjera da postanemo vojnici “svoje grupe” i da ginemo ne bi li je obranili. Uklanjanje viška od izvorne čežnje jedan za drugim zapravo je iscjeljivanje gradova.
U šumi ili na selu ima više tišine, to je ono što nas privlači. To je paradoks: zanima nas i privlači tišina, a opet ne činimo ništa da bismo tu tišinu i ostvarili sada i ovdje, da bismo je upoznali i s njome živjeli.
Iscjeljivanje gradova je iscjeljivanje straha i borbe za energijom. Jer, grad je energija. On ima konstrukciju, ima red, logiku i svoj kaos. Sve to ima i šuma! No, u šumi nema ljudi i stoga je nepredvidljiva. Tamo rijetki preživljavaju, a u tome uspiju onoga trenutka kada izgrade obrazac, naviku. Ljudskom biću jedino je tako moguće preživjeti u divljini: treba mu mrvica navike, tanka linija predvidljivosti toga svijeta.
Mi često kažemo “želim živjeti u skladu s prirodom”. Ali, tko može živjeti u skladu s prirodom? Samo onaj kojemu je preneseno znanje. Netko tko je rođen u prirodi opet može loše tretirati istu i unositi nered. Uzmimo sela: nije to baš neki sklad, zar ne? Ali, ako im netko prenese znanje, onda će oni ‘vidjeti’ prirodu, imat će s njom duboki odnos i povezati se s njom na način duha ili energije.
Tako i mi možemo živjeti u skladu s gradom. Ako nam netko prenese znanje i mudrost o životu u gradu, onda možemo s njim ostvariti duboki odnos i uspostaviti sklad. A tko će nam prenijeti to znanje? Pa duša! Ona zna što se događa, zna gdje je izvor strahu i depresiji. Duša će nam pokazati što to znači: “Pa ti si grad!” U ovoj meditaciji naučit ćemo što to znači kada kažemo: “Čovjek je mikrokozmos.”
