Vjerujemo da postoji neka podsvijest koju nitko nije vidio i da se tu krcaju sjećanja i smeće, koje također nitko nije vidio i da postoji unutarnje dijete, koje opet nitko nije vidio! Ali, vjerujemo u to i prakticiramo. Bez toga ne možemo prakticirati. Ne možemo moliti Boga u crkvi, ako ne vjerujemo (mnogi rade čak i to). Bez vjere nećemo se osjećati cjeloviti. Jer, sve su te radnje odnos. Svjesnost je “građevni materijal” odnosa i ona te radnje podiže do znanja. Ako se molite svjesno, vidjet ćete puno toga i naučiti. Vjera će postati znanje.

Postoji dio nas koji je duboko svjestan, nama nepojmljivo svjestan. To je onaj dio nas koji zna što se događa. Taj dio nas poznaje Beskonačnost. I to nam je prilika. Tome se obraćamo i pokrećemo svoje iscjeljenje.

Svjesnost je ono kada idemo iza opisa. Najbolji opis opisa je kao da ste u teatru. Na sceni se nalazi izrađeni kartonski scenarij sela, grada, ulice. To izgleda prilično realistično i nama uvjerljivo. Ali iza toga je sivo i prazno. Kada idete iza opisa, vi možete vidjeti to sivilo i daleko iza njega. To je svjesnost.

Ovaj planet je upravo takav: golemi teatar ili platno u kinu u koje duboko vjerujemo, ovisni smo o njima, sve smo im predali i rekli: “Evo, ‘ajte vi!” I dušu smo predali tim crtežima! Svjesnost nas vodi iza toga, u znanje.

Intelektualna želja je ona od gledatelja u teatru koji gleda nacrtani grad i o njemu sanja. A što je želja duše? Možete samo zamisliti koja je njezina želja! O ovome je meditacija.

Malo je ljudi uopće zainteresirano za apstraktno u sebi. Svi od toga bježe. A istovremeno, svi uzroci problema, zaglavljenosti, stajanja na mjestu, bolesti, depresije – sve je u apstraktnom! Strah od apstraktnog strah je od uzroka. Zato nam pomaže svjesnost, ona je prevoditelj i tumač.