Zašto ljudi odustaju od, primjerice, Ho’oponopona, a ne odustaju od, recimo, odlaska u crkvu, to jest rituala na koji su navikli od djetinjstva, premda ti rituali ne rješavaju njihove probleme?
Glavni argument odustajanja od Ho’oponopona je da on ipak ne rješava probleme?
Havajci rado prakticiraju Ho’oponopono jer je on njihova rutina i ne moraju uložiti napor da bi ga prakticirali. Slično vrijedi i za nas zapadnjake, tj. naše okruženje, vjerovanja i rituale. Sva tajna promjene krije se u naporu koji je potreban da bi se svladala navika okruženja. Navika sama sebe održava i hrani. Ona se uzda u znanje što će se dogoditi sljedećeg trenutka i ne pušta to znanje. Uzda se da će ujutro izaći sunce i ne ispušta to iz ruku. I, doista, to joj se potvrdi sljedećeg jutra! I tako iz dana u dan, iz godine u godinu… sve dok jednog jutra ne dođe potres ili netko umre. Tada jutarnji izlazak sunca više nije važan. Drama zatim preuzima svojstvo navike koje je imalo sunce. Odnosno, događa se bez napora.
Zamijetimo da se sve navike grade polako, bez napora. Ovaj je potreban samo kada želimo promjenu. Kakav je to napor? Što je to? Je li to nekakva epska bitka ili skretanje pera kada u njega puhnemo dok pada na tlo?
Napor je intervencija u rutinu i u takozvano znanje što će se dogoditi sljedećeg trenutka. Ništa više! A, intervencija je: ne znam. Kolaps očekivanoga svijeta prilika je za promjenu.
