Zašto preživljavamo, unatoč tome što praktički nikad ne ostvarimo trajni osjećaj sigurnosti?

Ljudi će uvijek govoriti i propagirati ono na čemu temelje svoj osjećaj sigurnosti. To će isticati kao glavno i kao važno. Ako je to novac, onda će govoriti o novcu, poslovanju, uspjesima i tako dalje. I to će im biti kriteriji uspjeha. Ako vjeruju u Boga, onda će na tome temeljiti svoje odluke i svoju sigurnost. I to će glasno propagirati. Negdje tamo u Mongoliji netko će svoju sigurnost temeljiti na količini konja koju ima u krdu. I to će isticati kao važno. Što više konja, to veća sigurnost!

Tako i ja. Sigurnost temeljim na Ljubavi, na osjećaju njezine bezvremenosti i snage. Temeljim je na sadašnjem trenutku, na onome što odmah tu imam, oduvijek sam imao. Uvijek se na to mogu osloniti i pozvati u pomoć. Stoga o tome pričam, to propagiram. I o tome je ova meditacija.

Za šamane, smrt je najveći saveznik. To znači da nema garancija da će živjeti sljedećih pet minuta. Oni se ne uzdaju u naviku postojanja svijeta nakon sljedećih pet minuta! Uzdaju se u Beskonačnost u sebi koju oni poznaju. To je zapravo najveća razlika između običnog i budnog čovjeka! To je onaj prag koji obični čovjek, kada poželi preuzeti odgovornost, mora proći: on mora napustiti sigurnost identiteta, uloge, ostavštinu svoje osobne povijesti, predačkih priča, priča svojih roditelja o tome u što bi se trebalo uzdati i na čemu bi trebalo temeljiti svoju sigurnost.

Najteži je dio svakog čovjeka uzdati se u apstraktno, u ono čemu ga svijet nije podučio. I to je zapravo svrha sve duhovnosti, svake duhovne prakse: da se krenemo oslanjati na apstraktno, učiti o tome u sebi, komuni