Što god bilo i kako bilo, ostaješ sam sebi. Uvijek. Zato, nikada ne vrijedi izgubiti sebe. A toliko je izgubljenih ljudi… Ulove se svojim duševnim pipcima za druge i poprimaju njihov lik, uzimaju njihov duševni zapis kao svoj, jer se boje pročitati vlastiti zapis. Mnogi vape da se negdje nakaleme. Tako kalemimo na jabuku druge voćke. I ta jabuka daje druge plodove. Ona ne rađa jabuku. Takvi su i ljudi. Posustali biti ono što jesu.
Sakrila se duša pred tim jakim, agresivnim vanjskim. Pred svijetom i pred svojim ljudskim. Bijeg. Toliko česta pojava… Bijeg u nešto gdje bi mogao biti svoj. Čim je bijeg, ne možeš biti svoj. Lica govore da je bijeg obično skrivanje pred sobom. I što se desi? Nestaje pravi lik, pravi oblik i jedinstveni zapis jednog ljudskog bića. Sakrije se. Nestaje savršenstvo. Ako nisi svoj, nestaje i tvoj jedinstveni, neponovljivi život. Postaje nešto drugo. Imitacija života…
Točno znam periode života, kad moj život nije bio moj. Dušu nisam nikada mogla ušutkati, na svu svoju sreću. Ona je uporno pričala svoju priču. Izazivala pobunu. Bunt je vrištao iz mene, a ja sam tvrdoglavost zvala upornošću, manu vrlinom. Ne vrijedi. Ništa ne vrijedi, kad nemaš sebe. Sve se odrazi u životu s tisuću padova. Ne ide ti ni posao ni kuća. Ne idu ti ni odnosi s ljudima i nema tu sreće…
Sreća i sretne okolnosti nisu slučajnosti. Oni su odgovor da si na pravome putu. Ako nemaš sreće, onda radiš sve krivo. Ne slušaš govor duše. Radiš protiv nje. Ona zna plan koji Nebesa imaju za tebe. I čim se okreneš u pravom smjeru, a to je onaj koji pokazuje tebe, sve se mijenja. Prvo po malo, pa onda još više. Nema tu euforije ni zgoditka na Lotu, koju će ti pomutiti um. Sve je zapravo vrlo mirno, jer razum, da bi radio kako treba, ipak treba mir.
Jer i srce treba mir da čuješ i uhvatiš njegov ritam. Svaki otkucaj je jedna riječ iz duše. Pa tvore tu veličanstvenu rečenicu: sad si svoj. Zamisli pravog zgoditka! Tvoj um preoblikuje govor iz duše u prave pravcate ljudske riječi. Osjećaji isto postaju Riječ. Emocije su točke i zarezi, uskličnici i upitnici. Dvotočke koje nagovještavaju pravi slijed.
Možda će ti izgledati kao ludilo. Ali ne brini. Ovaj je svijet toliko lud i kaotičan, da više ne znamo što je stvarno normalno… Pa onda… iluzije padaju. Rasplinjuju se. One jako, jako važne stvari postaju manje važne. Više se ne kočopere pred pravim ljudskim vrijednostima. Kako ćeš uopće znati da si na pravom putu?
Dok Nebesa pripremaju zemaljski stan za tebe, baš po tvom ukusu, pojave se sitnice. Mali, sitni dokazi koji nahrane tvoje strpljenje. Znaju Nebesa da je čovjek vrlo nestrpljivo stvorenje. Pa onda ti pošalju osmijeh. I to s nečijeg vječito namrštenog lica. Ili ti daju priliku da učiniš nešto pošteno, dostojanstveno i moralno. Baš nešto gdje bi većina ljudi pala. Okreneš se oko sebe i gledaš promjene. Potpuno, baš potpuno si svjestan da je ta promjena počela u tebi samome.
Ova vanjska slika odražava tvoju dušu. Pa se stare krpe bace, očiste se zidovi, promijeni miris. Zablista prostor. Kad postane teško, dogodi se promjena. Premjeste te tamo gdje možeš odmoriti i posložiti se. Počinješ uočavati savršenstvo Života. I budeš zahvalan. Pa vidiš: imaš sve što ti treba. Baš ništa ti ne nedostaje. Ne dolazi ništa što bi te uznemirilo i izbacilo iz takta. Zapravo dođe, kao neko testiranje, ali ostaješ miran. I kad prođe, osjećaš se izvrsno. Smeće ispod tepiha bude počišćeno. Tek sad shvaćam da sam bila vizionar vlastitog života. Odavno izbacih sve tepihe iz kuće.
