Prije nego što su postojale tvornice lijekova, laboratoriji i moderne tehnologije, ljudi su promatrali biljke, gljive, životinje i godišnja doba. Učili su iz prirode. Znanje se prenosilo generacijama, od šamana Sibira do travara Europe, od kineskih liječnika do starosjedilačkih naroda Amerike. I premda su ih dijelili oceani i tisuće kilometara, mnogi su došli do istog zaključka: priroda ne daje samo ono što nam je potrebno za preživljavanje, nego i za zdravlje, ravnotežu i unutarnji mir.

Šuma nije samo skup stabala. Ona je živi organizam koji stvara kisik koji udišemo, pročišćava vodu koju pijemo, čuva tlo od erozije i pruža dom bezbrojnim vrstama. Svako stablo, svaka gljiva i svaki kukac imaju svoju ulogu u toj složenoj kreaciji. Ono što nama izgleda kao slučajni čušpajz, u prirodi je savršena ravnoteža.

Zanimljivo je da su mnogi najvažniji lijekovi modernog svijeta nastali upravo promatranjem prirode. Kora vrbe nadahnula je razvoj aspirina. Plijesan roda Penicillium dovela je do otkrića penicilina. No možda najveći dar prirode nije samo njezina sposobnost da liječi tijelo, nego i da smiri duh. Brojna istraživanja pokazuju da boravak među stablima smanjuje stres, usporava rad srca i pomaže koncentraciji. Japanci za to imaju poseban izraz: shinrin-yoku, odnosno „šumsko kupanje“. To nije planinarenje niti sport. To je jednostavno prisutnost. Hodanje bez žurbe, slušanje ptica, osjećaj vjetra u kosi, kiše na koži i mirisa zemlje.

U svijetu koji nas neprestano potiče da jurimo za još više, priroda nas podsjeća na nešto sasvim drugačije. Ona ne žuri. Hrastu trebaju desetljeća da postane snažan. Rijeka ne pokušava stići brže do mora. Sjeme ne raste preko noći. Sve se događa u svoje vrijeme. Postepeno i polagano. Pokatkad oku i nevidljivo.

Možda je upravo zato toliko ljudi danas ponovno privučeno jednostavnijem životu; vrtovima, šumama, samoniklom bilju, gljivarenju i sporijem ritmu. Nije riječ o nostalgiji za prošlošću, nego o čežnji za nečim što nikada nismo trebali izgubiti: osjećajem povezanosti s mjestom iz kojeg dolazimo.

Kada naučimo promatrati prirodu, počinjemo primjećivati obilje koje nas okružuje. Divlje voće uz put, ljekovite biljke na livadi, gljive u sjeni starih stabala, čista izvorska voda koja stoljećima teče istim putem. Priroda ne traži mnogo zauzvrat. Samo poštovanje i razumijevanje da smo dio te iste priče.

Možda nas upravo zato toliko privlače šume. One nas podsjećaju da zdravlje nije samo odsutnost bolesti, nego osjećaj povezanosti sa zemljom pod nogama, godišnjim dobima, hranom koju jedemo i životom koji se odvija oko nas. Što više učimo o prirodi, to jasnije vidimo koliko nam je toga već dano.

Jedan od tih darova je i reishi (Ganoderma lucidum) koju sam pronašao jučerašnjom šetnjom, poznata kao „gljiva besmrtnosti“. Raste na starim panjevima i oslabljenim stablima listopadnog drveća, a stoljećima se koristi u azijskoj tradiciji kao potpora vitalnosti i otpornosti organizma. Zbog tvrde strukture ne jede se kao obična gljiva, već se najčešće priprema kao dugo kuhani čaj, tinktura ili ekstrakt. Poput mnogih drugih biljaka i gljiva koje nalazimo u prirodi, reishi nas podsjeća koliko se vrijednih saveznika krije u šumama koje često prolazimo ne primjećujući ih.

O ovoj gljivi podučio me Luka sa Zvečeva, jednog od najviših sela Slavonije uz prekrasno planinsko jezero na vrh Papuka, a on je stručnjak za ljekovite gljive i njihove pripravke.

Dolazi nam i u goste krajem mjeseca podučiti nas o ovom vrijednom znanju koje je nestalo sa starim babama koje su nazivali vještice, a živjele su poput njega i mene u dubokoj šumi.