Postoji trenutak u jutro kad svjetlo padne tako nemilosrdno da ti ogoli život kao loš računovođa poreznu prijavu. Sve se vidi.
Pukotine na zidovima, ogrebotine na seljačkom podu, podočnjaci koji su do jučer bili “umor”, a danas su trajno stanje. I u tim pukotinama vidim sebe. Ne onog sebe s filterom za društvene mreže, s planovima i “vizijama”, nego ovog stvarnog koji stalno nešto hoće.
I tu negdje počinje moj osobni obračun sa željom.
Naša beskrajna glad, ono što nitko ne želi čuti: „želiš – patiš“ ili „ne želiš – dosađuješ se“, a između ta dva zida lupaš glavom dok ne shvatiš da je cijela igra namještena.
U početku sam mislio da je to filozofija za ogorčene tipove koji sjede u polumraku i mrze svijet jer ih nitko nije dovoljno volio. Onda sam malo bolje pogledao svoj život i shvatio: možda to ipak nije laž.
Godinama sam živio kao da sam na rasprodaji vlastite budućnosti. “Još samo ovo.” Još samo bolji posao. Još samo ovaj godišnji na Maldivima. Još samo više para. Još samo novi telefon s boljom kamerom. Još samo jedno priznanje. Još samo jedna osoba koja će me razumjeti bez da moram išta objasniti. Kao da sam uvjeren da iza sljedećeg ugla stoji verzija mene koja je konačno mirna.
Naravno da ne stoji.
Advertisements
Advertisements
