Mora li sustav stvarno biti takav?
Ne toliko davno, ali opet dovoljno da padne u zaborav, cijela obitelj radila je zajedno, ritam života bio određen godišnjim dobima, a posao imao prirodni kraj.
Danas svaki član obitelji nalazi se na nekom drugom kraju grada, svaki dan isti kao prethodni, cijele godine, cijelog života, samo da bi podmirili tri osnovne ljudske potrebe: sklonište, hranu i reprodukciju. Iste one potrebe koje su za sva ostala živa bića na ovom planetu besplatne. Za nas, koji glasimo za najinteligentniju vrstu, to su tri najskuplje stavke na računu.
Četrdeset sati tjedno doima se kao prirodni zakon, neka kozmička konstanta koja je oduvijek bila tu. Ali zastanimo malo. To je samo novonastali trend industrijskog robovlasništva u kojemu nam za nogu više nije vezana čelična kugla, ona je sada preseljena u glavu. Promijenio se oblik okova, ne sloboda.
Svaka industrijska revolucija, a sada smo navodno na pragu četvrte, obećavala nam je kraće radno vrijeme i jednostavniji život. Rezultat je bio suprotan. Radimo više nego ikad u zabilježenoj ljudskoj povijesti. Kao nagradu, sustav nam pred nos mota mrkvu mirovine, uvijek tu negdje, uvijek na dosegu, i uvijek se pomiče zajedno s nama dok mi idemo prema njoj. Ko da smo u crtiću za laku noć.
Osam satno radno vrijeme nije nastalo iz humanosti. Nastalo je iz matematike.
Prije su tvorničari iscrpljivali radnike smjenama od dvanaest, četrnaest, pa i šesnaest sati dnevno. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, istraživanja su pokazala da produktivnost naglo pada nakon osam sati. Poslodavci su zaključili jednostavno: deset sati lošeg rada vrijedi manje od osam sati dobrog. Uvedene su tri smjene, logika je bila savršena: 8+8+8=24, a stroj nikad ne staje. Radnik se mijenja, tvornica ostaje upaljenom. Produktivnost na maksimumu.
Henry Ford to je formalizirao 1914. godine kada je u vlastitim pogonima uveo petodnevni, četrdesetosatni radni tjedan. Brinuo se za radnička prava jednako kao što brine većinu današnjih poslodavaca: dakle, nimalo. Zaključio je da su odmorniji radnici produktivniji radnici, a produktivniji radnici donose veći profit. Radi se o pohlepi koja je slučajno rezultirala boljim uvjetima, ne o filantropiji.
Da je tada utvrđeno da dvanaest sati rada donosi najveću produktivnost, i danas bismo radili u dvije smjene. Nije radnik taj koji odlučuje koliko će raditi. Odlučuje onaj na čijem se računu gomila lova.
Kad podvučemo crtu, ispada ovako:
Osam sati posla. Sat, sat i pol, ako ne i dva do posla i natrag. Jutarnja priprema, večernje odlaganje umora. Spavanje koje nikad nije dovoljno. I negdje tu, između svega, trebamo biti i roditelji, partneri, prijatelji i još uz to dostupni poslodavcu od nule do ponoći zahvaljujući tehnologiji koja je trebala biti naša sloboda, a postala je produžena ruka radnog mjesta.
Srednjovjekovni europski seljak, u ono mračno doba ljudske civilizacije, kojeg zamišljamo kao zamorenu figuru u blatu, radio je otprilike 150 dana godišnje. Ostatak je bio ispunjen blagdanima, obiteljskim vremenom i sezonskim mirom. Mi radimo dvjesta pedeset ili više. I zovemo to napretkom.
Obitelj je razdvojena. Djeca odrastaju u vrtićima i školama dok roditelji podmiruju rate istih. Umor je postao normalno stanje, a ne iznimka. Nikad u povijesti ove vrste nismo toliko radili, a toliko malo živjeli.
Sustav nas ne tretira kao ljude. Tretira nas kao resurse s rokom trajanja i bit će tako sve dok mu to dopuštamo.
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
