Kažu da se čovjek ne može pobjeći od sebe.
Mi smo odlučili to provjeriti empirijski, pa smo se uputili tri tisuće kilometara dalje.ažu da se čovjek ne može pobjeći od sebe.
Dvanaest godina na Papuku naučilo nas je nekoliko važnih stvari o životu u prirodi. Kako preživjeti bez da ti je sve nadohvat ruke. Kako od ničega napraviti nešto. Kako popraviti ono što se pokvarilo, iskoristiti ono što imaš i ne paničariti kad se plan raspadne već u prvoj polovici dana. Da prvo trebaš saznati odakle dolazi voda, a odakle vjetar, pa tek onda zabiti prvi kolac. Da prvi put posadiš krumpir na krivo mjesto, to je neiskustvo, a drugi put je već loša navika.
Naučili smo i da priroda ima vlastiti raspored koje se mijenja godišnjim dobima.
Ukratko, Papuk nam je bio nešto poput fakulteta za život izvan civilizacije. Samo nismo dobili diplome, nismo imali studentsku menzu i iluzije da nakon završetka znaš što radiš.
A sada? Idemo se prošetati do Portugala, pa se vratiti u neko malo zabito seoce Španjolske.
Negdje među starim kamenim kućama, zelenim brežuljcima sijevera, maslinama, palmama i beskrajnim prostranstvima želimo pronaći komad zemlje koji ćemo ponovo pretvoriti u vlastito, samoodrživo imanje. Mjesto na kojem ćemo uzgajati hranu, piti izvorsku vodu, proizvoditi vlastitu energiju, obrađivati zemlju i graditi život koji ne ovisi o tome je li neki debeli ministričić u klimatiziranom uredu odlučio da nam je danas poskupio odvoz glomaznog otpada.
Želimo staru kamenu kuću. Zemlju. Vrt. Nekoliko stabala koja će nas nadživjeti. Radionicu za keramiku. Životinje koje će i dalje misliti da smo njihovo osoblje. Dovoljno prostora daleko od prvog susjeda da možemo čuti vlastite misli.
Ali, ne žurimo.
Premda mi je za Papuk bilo potrebno 7 godina da ga pronađem po 22 uvijeta, ovaj put mislim da ćemo biti malo brži premda ima i više zahtijeva koje naše novo imanje mora zadovoljavati.
Trenutačno još putujemo, u Italiji smo u Dolomitima, istražujemo i upoznajemo mjesta na kojima bismo jednog dana mogli pustiti korijenje. Malo skrenemo s puta, malo zalutamo, malo turistički razgledavamo, malo otkrijemo nešto što nismo tražili.
Idemo po selima u kojima nitko ne govori nijedan jezik koji znamo, po tržnicama gdje se cjenkamo rukama i osmijehom, po farmama na kojima starci rade stvari kako su ih radili njihovi djedovi, i rade ih bolje od svakog tutorijala. Pitamo, slušamo, kimamo glavom kao da razumijemo sve, a razumijemo možda svaku treću riječ. Ali ruke razumiju sve. Tako učimo o zemlji, klimi, vodi, lokalnim običajima, o tome koja se maslina sadi uz koju stijenu i zašto je siesta zapravo tehnologija, a ne lijenost. Sve ono što se ne može naučiti gledajući video od dvanaest minuta pod naslovom How to Become Self-Sufficient in 30 Days.
Usput smo naučili i da je neznanje u novoj zemlji zapravo luksuz. Opet smo početnici. Opet nas nešto može iznenaditi. Većina ljudi cijeli život gradi sigurnost da bi izbjegla upravo taj osjećaj, a mi smo ga otišli tražiti u drugu državu.
Jer samoodrživost nije romantična fotografija kruha na drvenom stolu i bosih nogu u jutarnjoj rosi. To su i polomljeni alati, suša, blato, neuspjeli pokušaji uzgoja povrća, popravci koji zahtijevaju još tri popravka i pitanje zašto, pobogu, čovjek ne može jednostavno kupiti rajčicu ili jaje u trgovini kao sav normalan svijet.
Upravo nas to privlači.
Želimo znati kako stvari funkcioniraju. Želimo manje ovisiti o sustavu koji nas je uvjerio da je normalno provoditi pola života zarađujući novac kako bismo platili stvari koje nam trebaju da bismo preživjeli život koji nemamo vremena živjeti.
Želimo naučiti više, raditi rukama, pogriješiti tisuću puta i postati malo sposobniji svaki put kad nešto pođe po zlu. A poći će. Računamo na to.
Papuk nam je dao čvrste temelje. Putovanje nam daje perspektivu. A Španjolska bi nam mogla dati mjesto na kojem ćemo sve to napokon povezati u nešto što ima smisla.
Ne tražimo savršen život. Savršenstvo je ionako marketinška prevara za ljude koji imaju previše bijelih jastuka i premalo problema s vodovodom.
Tražimo život koji je naš. Sa svim njegovim kvarovima, blatom, prašinom, životinjama, nepredvidivim vremenskim prilikama i povremenim egzistencijalnim krizama uz jutarnju maglu.
U svakom slučaju, pokušat ćemo, jer novi početak ne znači da krećeš od nule. Znači da sa sobom nosiš sve što si naučio, sve što si preživio i sve svoje stare pogreške, samo ovaj put s malo boljom opremom i nešto realnijim očekivanjima. Zemlja se može prodati. Znanje ne. Ono ne ostaje na brdu, ide s tobom, u rukama, u leđima, u glavi.
Idemo dalje.
Bez garancije. Bez fiksne adrese. S velikim planovima i dovoljno zdravog razuma da znamo kako su veliki planovi uglavnom samo lijepo upakirani problemi.
Ali, naši slatki problemi.
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
