Imam jako dobrog prijatelja kojem je drugi život na ovoj prekrasnoj Planeti poklonila gljiva. A on ga je ovog puta iskoristio na najbolji mogući način. Prestao je ludovati i biti bahat, misleći da je jači i od Boga.
Preselio se na Papuk i to u najljepše i najviše selo s jedva šačicom stanovnika, gdje su i sada noći prohladne, a dani ugodni za život.
Danas uzgaja svoje ekološko voće i povrće, ima kokoši i patke koje uživaju na livadi pored bistrog planinskog potoka, radi svoj drva za zimu te je prigrlio Slobodu čvrsto objema rukama i više je ne pušta, ali najbitnije od svega posvetio se služiti drugima kojima je kao i njemu prije, sada najviše potrebna pomoć, a od kojih je službena medicina digla ruke. To je sada njegovo poslanje s vrha. A kada dobiješ takav poziv odozgora i drugi život na dar, to ne odbijaš olako i ne možeš reći: „Ne bih hvala, imam pametnijeg posla“ koliko god da to bilo teško i izazovno u momentima: od borbe s birokracijom, inspekcijama i luđacima iz društva.
Mog prijatelja Luku, godinama su liječnici slali kući nakon višednevnih pregleda s dijagnozom “pijesak u bubregu”. Kada su konačno pogodili o čemu se radi, e onda je već bilo prekasno za mirno rješenje; karcinom proširen po plućima, jetri, limfnim čvorovima, glavi i testisima.
Prognoza: pola godine u najboljem slučaju.
Šta da mladi čovjek od dvadeset i sitno godina radi sa šest mijeseći života ?
Umjesto da čeka kraj, počeo je čitati. Ispalo je da Japan desetljećima koristi ljekovite gljive: Shiitake, Reishi, Cordyceps, kao službeno registriranu terapiju uz kemoterapiju. U Hrvatskoj o tome, tada nitko nije znao ništa.
Nije odustao, nije se predao, nije sijedio i plakao, nadao se najboljem s osmijehom na licu bez obzira na sve crne prognoze.
Kombinirao je konvencionalno liječenje s visokim dozama tih ekstrakata gljiva. Kemoterapija koja je trebala slomiti tijelo prošla je gotovo bez ijedne nuspojave. Danas, deset godina kasnije, zdraviji je nego ikad.
On i Elena, najmlađi su u njihovom novom selu, a svi ostali debelo su pregurali preko 90 i još uvijek rade. Imaju pčele, sitnu stoku, beru ljekovito i jestivo bilje, gljive kojim ih časti Majka priroda i možda najbitnije od svega piju čistu izvorsku vodu s 850 m nadmorske visine gdje je i zrak Bogom dan bez trunke nečistoće, a noćno nebo čisto, prepuno zvijezda.
Neki će reći lako je tako ozdraviti i doživjeti stotu, ali nemamo svi muda za takav iskorak u životu.
To nije čaroban život iz bajke, pun je odricanja i izvan zone komfora, kada snijeg zaroka zimi preko 80 cm, a tjednima se ralica ne probije do vrha planine jedino na što se možeš osloniti su tvoje dvije ruke, partner i prvi susjed preko puta.
Ali, to je razlog zašto je sada živ, jer zdrav čovjek ima tisuću želja.
Bolestan ima samo jednu.
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
