Živi sam samcat, kako kaže, već desetljećima. Nemate ga što vidjeti, jedva 40 kg i metar i pol, i ljeti i zimi u gumenim čizmama, dugim poderanim hlačama i ofucanoj plavoj kuti s poderanim džepovima. Čiča izgleda kao da ga je neka davna oluja zaboravila na livadi i od tada je tamo samo ostao, iz daljine bi pomislili da je strašilo za vrane. Čovječe, način na koji on živi, moj je san.

Ovce, svinje, koze, kokoši, patke, guske, vrt i bakino staro sjeme. Oko njega voćnjaci trešanja, višanja, šljiva, jabuka, krušaka, duda, oraha i lješnjaka, a u prirodi nadohvat ruke bere kesten, kupine, borovnice i gljive kao da obilazi vlastiti supermarket bez blagajne i polu tihe muzike u pozadini. Ima i svoj mali vinograd, radi i vino, peče rakiju od svega što padne s grane. Za sve svoje životinje sam proizvodi žitarice, sijeno i stelju za zimu. Sprema zimnicu, kuha sve sam. Ne ovisi ni o kome. Nema mirovinu, ne prima socijalno, ne proizvodi otpad, a struja, vodovod i kanalizacija nikada nisu stigli do njega, isto kao ni poštar jer ni nema kućnog broja.

Nekoliko metara od kuće koju je njegov djed sam napravio sjekirom i golim rukama bez čavala, od drveta, prolazi prekrasna bistra rijeka. Tehnička voda riješena. A jednom tjedno odšepa na izvor s 20-litarskim yupol kantama od boje i donese pitku. Čovjek je sam sebi komunalno poduzeće, vodoopskrba i ministarstvo poljoprivrede.

Nema ni auto ni ikakvu mehanizaciju. Nema ni mira. Stalno je u pokretu. Svaki put kad čuva svoje stado na paši, sječe budakom žbunje ili srpom kosi izdanke kupine. Nikad ne miruje. Kad se vraća kući sa paše, uvijek vuče neko suho drvo za sobom za ogrjev, kao vrijedni dabar kad radi branu. Ima naslagano “brat bratu” 100 metara drva, a godišnje, vijerojatno ne potroši ni deset. Čovjek je logistički genije kojeg Bezos nikad neće dostići.

Iz dimnjaka mu se dimi bilo ljeto ili zima, stalno se nešto krčka, dok on vrijedno radi kao mali mrav.

Totalno je samoodrživ.

Ja sam mislio da smo mi dobri, ali Čiča, Čiča je rang sam za sebe, izvan svih kategorija meni poznatog.

Filozofi su o ovakvim likovima lomili koplja tisućljećima. Aristotel je tvrdio da sreća ne nastaje od posjedovanja mnoštva dobara, nego od toga kakvo je duševno stanje, i gle, Čiča ne zna za Aristotela, ali živi taj princip do savršenstva. Seneka, pak, stoik do srži, kaže da je sretan život onaj koji je u skladu s vlastitom prirodom i da se može postići samo ako je duša zdrava i u stalnom posjedu svoga zdravlja.

Na internetu danas milijun influencera dijele “life off the grid” tečajeve. YouTube je prepun homesteadera prve generacije koji biraju posvetiti većinu svog vremena stvarima koje nisu u skladu s idealima kapitalističkog uspjeha: peći vlastiti kruh, uzgajati vlastite usjeve, biti što je moguće više samoodrživ.

Čiča to nije gledao. Čiča nema ni Internet ni laptop ni telefon. Čiča to samo radi, jer to želi. Bez kamere, bez pratitelja, bez hashtagova. On radi sve onako kako je to radila i njegova baba i baba prije nje.

Hermit, onaj koji živi odvojeno od društva u različitim stupnjevima samodostatnosti izbjegava oslanjanje na druge ljude za resurse. Čiča je pustinjak koji bi preživio i nuklearni udar, dok mi tražimo aplikaciju za recept od kiselog zelja.

Onda dolazimo do mračne strane.

Čiča je, naime, totalni kreten. Ali ono totalni, zamislite najgore moguće, pa još malo dodajte. I još uvijek ste dalje i predaleko od istine.

Dolazimo do šokantne spoznaje o tom čovjeku. Taj isti čiča navodno je tukao svoju ženu sve dok jedne noći nije netragom pobjegla od njega, ostavivši i njega i malu bebu za sobom. Mlatio je četvero djece dok nisu odrasla i utekla glavom bez obzira, daleko od njega, nisu ga nikada više u životu ni nazvali niti ga pokušali kontaktirati, a kamoli mu omogućili da zna gdje žive.

Pas i koze često mu imaju polomljene noge, jer ih u nekom svom bijesu zna izmlatiti sikirom. Krade svima živima, živi k’o životinja, nema WC ni kupaonu, ovce su mu crne od ležanja u vlastitim govnima, gladne, mršave, šepave i jadne. Dno dna.

Čiča živi u kreaciji vlastite patnje i pakla. U beskonačnoj petlji bez izlaza.

I tu leži ona istodobno i divna i gorka, ali vrlo poučna istina.

Svi mi koji čitamo o permakuturi, zero wasteu, slow livingu i “connection to the land”, romantiziramo upravo ono što Čiča zapravo živi. I mislimo da je to recept.

Moderno prisvajanje seljačke estetike skriva iskrivljeno razumijevanje klase, jer seljačko nije nikad bila romantična šetnja iza pluga i branje otpalog voća. Bila je to samo i jedino: tegoba.

Čiča nam pokazuje da samoodrživi život bez penzije, bez mehanizacije i bez supermarketa, tehnički jest moguć. Zapravo nije ni teško. Ustvari je to samo rad.

Ali Čiča nam isto tako pokazuje da s tim nema nikakve veze to da li si sretan, slobodan ili dobar čovjek.

Aristotel kaže: takvu dušu i takva čovjeka treba zvati sretnim, a ne onog koji je sjajno opskrbljen izvanjskim dobrima, a sam potpuno nevrijedan.

Vrijedi i obrnuto: onaj koji nema ničeg vanjskog, a iznutra je prazan i nasilan, nije slobodniji od čovjeka u stanu na osmom katu s centralnim grijanjem.

Život u skladu s prirodom nema nikakve veze s tim je li nekome dobro ili ne.

Bitna je duša. Ili je imaš ili je nemaš. Ako nam je duša čista i u gradu smo spašeni. Ako nam je duša crna, ni 100 metara drva ni vlastita rakija ni bakino sjeme nas neće spasiti od nas samih.

Čiča će, siguran sam, preživjeti sve. I to je, na neki mračno-komičan način, i najljepša i najtužnija rečenica koju možemo napisati o njemu.

Ako postoji Bog u tom nekom našem životnom scenariju, Čiča odlazi prvi drito u Pakao. Ne zbog gumenih čizama. Nego zbog svega ostalog.

Poruka je vrlo jednostavna: nauči od Čičine ruke, ne od Čičine duše (koje se očito odrekao, op.a.). Od svakoga pa čak i od takvog čovjeka možemo nešto korisno naučiti.