Ovo nam nije prvi puta da krećemo iz početka. Čak štoviše nije ni drugi put.

Prije šest godina kuća nam je izgorjela. Do temelja, kojih nije ni bilo.

Sa svim uspomenama, sitnicama, knjigama, fotografijama i onim beskorisnim glupostima za koje si uvjeren da te čine osobom. Ali kako ispada na kraju balade i ne čine. Osoba si i dalje sa stvarima ili bez njih.

Nova 2020. godina započela je vatrometom. Samo što je ovaj bio naš. Privatni. Intiman. Sa mirisom drveta koje gori, dima, istopljenim staklom i iluzija koje gore brže od slamnate kuće s hrastovom šindrom friško prefarbana lanenim uljem i kojim kanistrom benzina za motorku.

Kad ti život baci limune ti nemoj samo napraviti limunadu već izvadi i koštice i zasad voćnjak; limunivik.

Život je nama bacio benzinsku bombu, a ne jebene zelene, kisele limune i rekao: “Ajmo ispočetka, majstore.”

Ostaneš bez svega u jednoj sekundi. I gle čuda, ne umreš, živ si.

Stojiš tamo sam i bos u bijelim poderanim gaćama s smeđom mrljom pozadi i žutom od naprijed na tom snijegu, gledaš kako ti prošlost pucketa, griješ se na nju, a u srcu praznina i shvatiš da si cijelo vrijeme nosio previše stvari koje ti ionako nisu trebale. U tom trenutku imaš samo ono što je na tebi; gače s rupom, prljavu potkošulju i ono što ti je u glavi. Ako je u glavi išta vrijedilo, preživio si.

Sreća u svemu je što su i mačke izvukle živu glavu, nisu se još hitjele malo ogrijati pored vatrice i nakon toga imale rame za plakanje.

Ne bih to poželio ni neprijatelju.

Ali sebi? Bome ni sebi opet.

Jednom je bilo čisto dovoljno, jer nakon pepela dođe tišina. A u tišini se vidiš bez filtera, bez namještaja, bez kreveta, bez kupaone, bez uspomena na polici, ogoljen do kostiju ali stojiš jak, jači od stijene.

Samo ti i pitanje: I što sad, pametnjakoviću?

Razmišljali smo i pitali se; je li to prokletstvo ?

Ali, sada znamo; ne nije. To je tečaj. Brutalan, skup, bez certifikata i diplome, ali učinkovit.

Kad kreneš iz početka, naučiš graditi. Prvo kuću, onda potom i sebe. Rukama. Znojem. Greškama. Psovkama. Žuljevima. Neprespavanim noćima. To je znanje nastalo iz žara i pepela. I nitko mi ga više ne može zapaliti.

Kuće gore. Stvari nestaju.

Ali ono što naučiš dok hodaš bosonog po čađi, razbijenom staklu i hrđavim čavlima, to nosiš sa sobom zauvijek.

Znanje rada rukama danas vrijedi više od zlata. Kud god da otišao, znaj: snaći ćeš se i nečeš biti gladan.

I to je ono navrjednije što nosimo sa sobom na put do Portugala u našoj novoj kući na kotačima. Ne stvari, ne opremu, ne hranu. Već znanje rada rukama, od gradnje kuće, preko vrta, rada sa životinjama i keramike.

Pouka?

Ima li je uopće ?

Nitko od nas s imalo zdravog razuma i dvije cijele ruke koji samostalno može koračati do wc-a i obrista si usrano dupe, ne može niti smije za svoje životne neuspijehe kriviti ni planinu, ni vladu, ni roditelje, ni školu, ni Boga ali ni Vraga već samog sebe i dignite se iz tog jebenog fetusnog položaja u krevetu, obrišite suze sa kapaka i krenite u novi dan, život je prekrasan i prekratak za jadikovku i kukanje jer su vam svi oko vas krivi, ali vi nikako.

Učite. Radite. Ne vežite se previše, jer planina ima svoje planove, a vatra ne pita imate li sentimentalnu vrijednost.