Napustili smo naš bazni kamp. Sve životinje su se priviknule na novu kuću, a mi smo krenuli na put. Pala nam je ideja da ipak prođemo cijelu Europu od istoka do zapada. Ovih dvije tisuće kilometara (u oba smjera) test je izdržljivosti vozila, opreme i šofera. Ljudi zamišljaju putovanja kao med i mlijeko. Zalazak sunca, savršeno složena šalica kave na drvenom stolu i nekakva inspirativna rečenica o slobodi.
Istina je da sloboda uglavnom smrdi na dizel.
Hrvatska je nestala iza nas gotovo neprimjetno. Nije bilo fanfara. Nitko nije stao pljeskati. Samo pet granica manje i nekoliko stotina kilometara više. Prošli smo kroz Hrvatsku, Mađarsku, Austriju, Slovačku, Češku i Poljsku.
Shvatiš koliko je život čudan. Godinama skupljaš stvari. Namještaj. Ormare. Police. Sitnice za koje si bio uvjeren da su važne.
Onda cijeli tvoj život stane u nekoliko kvadrata kampera i odjednom ti ni pola toga ne nedostaje. A i ovo što si ponio shvatiš da je puno previše.
Nedostaju ljudi. Pas koji je ostao doma. Miris šume. Neka jutra koja više nikada neće biti ista.
Stvari?
Stvari su prve odustale od tebe.
Danas smo se konačno prestali pretvarati da je baza dom. Bazni kamp je bio praktična nužnost: mjesto gdje se testira oprema, pronalaze rupe i nedostaci, gdje se konji naviknu na šator, gdje se čovjek navikne na pomisao da će mu adresa od sad biti “negdje”. Ali baza po definiciji nije putovanje. Ona je čekaonica s ljepšim pogledom od onog u dvorištu koje smo gledali 12 godina.
Taj dan je konačno i stigao.
Onda jednog jutra smotaš kablove, ugasiš plin, zatvoriš vrata i shvatiš da više nema razloga za vraćanje. Ne zato što je sve savršeno spremno, jer ništa nikad nije savršeno spremno, nego zato što je odgađanje počelo zvučati puno gluplje od kretanja.
Sad smo svaki dan na drugom mjestu. To zvuči romantično dok ne shvatiš da to praktički znači: svaki dan iznova tražiš vodu, svaki dan iznova procjenjuješ je li teren siguran za konje, svaki dan iznova spavaš na mjestu koje ujutro više nećeš prepoznati. Nomadski život nije jedna duga panorama. To je niz sitnih, ponavljajućih zadataka koje radiš samo u različitoj scenografiji.
I baš tu je poanta. Kad nemaš stalno mjesto, prestaneš se pitati “jesam li tu gdje trebam biti ?” i počneš se pitati samo “jesam li danas napravio sve ono što je trebalo”. To je manje poetično, ali puno zdravije pitanje.
Portugal je još toliko daleko da zvuči kao loša šala koju sam sam sebi ispričao prije nekoliko mjeseci. Trenutno smo preko 4.500 km daleko od Atlantika. Sad treba krenuti prema njemu. Polako, s noge na nogu.
Dok su se konji, mačke, psi i dalje privikavaju na novi ritam, mi smo se zaputili do krajnje istočne točka Europske unije: mjesto gdje se
Poljska, Bjelorusija i Ukrajina doslovno dodiruju. Zvuči kao suha geografska činjenica dok tamo fizički ne stojiš i shvatiš da je to jedno od onih mjesta koje ni Google Maps ne zna točno smjestiti, različite karte crtaju granicu na različitim mjestima, jer se točka spajanja nalazi usred rijeke Bug, tamo gdje joj se pridružuje stari Mošćicki kanal, izgrađen još između dva svjetska rata i dugo neupotrebljavan.
Do tamo se ne dolazi slučajno. Vodi te šumska cesta koju uglavnom koristi granična policija, a zadnjih pola kilometra ideš pješice, bez oznaka, oslanjajući se na osjećaj da ideš u dobrom smjeru. Kad stigneš, dočeka te granitni stup i tišina koja je čudno teška za mjesto na kojem se, teoretski, spajaju tri države. S jedne strane je Poljska i vanjska granica EU-a i schengenskog prostora: ozbiljno nadzirana, s ogradom i kamerama postavljenim nakon krize na bjelorusko-poljskoj granici. S druge strane počinje teritorij koji se, ovisno o tome koga pitaš, doživljava kao potpuno drugi svijet, iako te od njega dijeli, doslovno, korak.
Stojiš na točki gdje tri velike priče: europska, bjeloruska i ukrajinska, dijele isti komad zemlje, a opet ne dijele gotovo ništa drugo. To ti da neku vrstu perspektive koju ne dobiješ iz zrakoplova ni iz udžbenika: granice na papiru izgledaju kao linije, ali na terenu su rijeke, ograde, šume i ljudi koji su cijeli život živjeli deset koraka od druge zemlje, a često nikad u nju nisu kročili.
Nijemci imaju riječ za nemir koji tjera čovjeka da pakira torbu bez konkretnog razloga: Wanderlust i cijelu kulturu planinarenja i pješačenja izgrađenu oko te riječi. Poljaci put doživljavaju gotovo pa sveto: putovanje “w drodze” nije samo premještanje tijela nego stanje duha, tema koja se provlači kroz njihovu poeziju i pjesme generacijama. Ukrajinski se folklor pak stoljećima vrti oko stepe i puta kao mjesta kušnje: put je tamo gotovo uvijek kušnja karaktera, a ne kulisa za razglednicu.
Možda ćemo se izgubiti, doslovno, na mapama koje ni same ne znaju gdje prolazi granica.
Možda ćemo shvatiti da smo budale.
Ali, postoji jedna stvar gora od toga.
Ostati doma i cijeli život se pitati što bi bilo da smo ipak okrenuli ključ i krenuli ?
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
