Dolazak u šumu Papuka nije bio ništa drugačiji, također jedna sportska torba na kojoj je pisalo Turkish Athletic Federation. Sve mi je stalo u nju. Velika većina ljudi, kao što nam i govori Gausova krivulja, razumiju što je normalno i koliko nam je potrebno, ali ja to nisam znao.

Osjetio sam da stvari koje posjedujemo imaju vrlo jaku energiju, zato ih se i teško rješavamo. Nemamo li svi u ormaru neke cipele ili tenisice, jaknu ili hlače koje nikada ne nosimo, ne koristimo ih, ali jednostavno ih čuvamo i samo preslagujemo po ormaru.

Ne možemo ih se riješiti. Vežu nas za sebe. Njihova energija je jača od naše volje da ih se riješimo. Zato sam imao samo ono najpotrebnije; po dvije stvari za obući, nož, zdjelu za kuhanje, motornu pilu, upaljač, kanistar za benzin, sjekiru, metalnu šalicu, žlicu, mrežu za spavanje, deku i jastuk.

Želio sam shvatiti koja je minimalna količina stvari koja mi je potrebna, a da mogu normalno i ugodno funkcionirati na osami u šumi, ali i među ljudima. Nisam želio ništa više od toga.

Polako iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, stvari su se nagomilavale. Deset godina nakon toga, sve moje bitne stvari stanu i dalje u jednu sportsku torbu. Stanje uma određuje tko smo mi, a ne ono što posjedujemo.

Izvor: Život u šumi, Shumska farma