Svjestan si da si slabić, to te boli i nervira, baš to ne voliš kod sebe. Ali se ne mijenjaš. Strah. Strah od svađe, strah da ti ne okrenu leđa, strah da razočaraš nekoga, strah da neće moći bez tebe, tvoje pomoći, tvog vremena, a u stvari svađaš se sa sobom, razočaran si u sebe,  nemaš sebe za sebe, okrenuo si leđa upravo i jedino sebi. Zašto protiv sebe, zbog koga, zbog čega?

Čemu gorušica, bol u želucu, nemir u želucu, poremećena vlastita harmonija, nezadovoljstvo, vječito moranje. I kada si svjestan toga, umjesto da se izboriš protiv drugoga, protiv onog utabanog “podrazumijeva se”, ti se uporno boriš protiv sebe.

Zar je tako teško priznati i reći iskreno, umoran sam, to nije u mojoj moći, to je previše za mene, ne zanima me, ne odgovara mi, trebam vremena za sebe.

Onda se jednog dana opametiš kada shvatiš da i prema sebi treba biti dobar. Najteže je ono prvo “ne”, drugo je već lakše, jer i to je kao vježba, kao lagani trening.

Kada se uhodaš postaje sve jednostavnije i prirodnije, ne ljutiš se ni na onoga tko neumorno pita kao da se svijet oko njega vrti, ne ljutiš se ni na sebe jer si ponovo i ponovo popustio.

Postaješ slobodan od vlastitih okova koje ti je netko nametnuo još dok si bio dijete i kada si morao slušati i raditi kako drugi žele dok to nije postala navika. Nije egoizam oduprijeti se nekome kada te mrvi i u beskraj zahtijeva.

Nebitno o kome se radi, da li o djeci, supružniku, prijatelju, direktoru… Nauči, potrudi se.

O, kako se samo slobodno diše kada ne živiš tuđ život, već konačno svoj.