U mojoj glavi je turbulentno već jako dugo, možda čak i od kad znam za sebe s povremenim kraćim periodima zatišja pred buru. Sve to što se događa u mojoj glavi i oko mene, odnosno kako ja tumačim ono što se događa oko mene, dovodi me do novih saznanja o meni samoj i do promjena u doživljavanju svijeta oko sebe.
Kao dijete zamišljala sam svoj život bez nekih komplikacija, ustaljeni tijek života – rodiš se, ideš u vrtić, školu, prolaziš kroz pubertet, zaljubljuješ se, biraš svoju struku, nađeš ljubav života, nađeš posao, imaš svoj auto, svoju nekretninu, rodiš djecu, odgajaš djecu, dođeš u penziju i umreš.
Jedan dio života kuhao se tim redoslijedom, no začini u tom receptu napravili su život koji nisam zamišljala ni u ludilu, a u nekom dijelu procesa došli su i sastojci koji nisu bili na popisu za kupnju.
Nikad nisam zamišljala da ću doći u fazu da nisam pretjerano zabrinuta što ne znam kamo i kako dalje. Prije sam sve takve periode doživljavala jako stresno. Sada je situacija slična kao i mnogo puta prije, situacija je čak i složenija, a ja manje brinem.
Život na velikoj većini područja ne izgleda kako sam mislila da će izgledati u mojim godinama, a opet… Ne mogu reći da je loše, ne mogu reći kako zbog nečega žalim.
Dva dana za redom dobila sam istu poruku od dva čovjeka. Jednog sam tek jučer upoznala, a drugi je u mom životu od samog početka. Parafrazirano, poruka je glasila: „Pomoli se.“ Kao mala, molila sam svakodnevno molitve čije riječi sam naučila na pamet i to je jednostavno bila navika. Onda sam uz naučene molitve, od kojih nisam vidjela da nešto dobivam, počela moliti na način kao da razgovaram s Bogom/Energijom/Dušom/kako god to željeli nazvati. Ustrajno sam molila godinama samo za jednu osobu i promjenu njene situacije, ali promjena se nije dogodila. Kad je situacija već bila jako teška, kad je patnja te osobe bila toliko velika, samo jednom sam zamolila da joj se olakšaju muke, što god da to znači za mene. I molitva je bila uslišana isti dan. Tada sam prestala moliti redovito, prestala sam moliti ustrajno. Zaključila sam kako je Bogu svejedno za što molim, što želim, jer će On tako i tako napraviti po svom.
Nakon tog perioda života, rijetko sam dobila poriv moliti se, u smislu kako ja doživljavam molitvu (razgovor s Bogom, a ne ponavljanje naučenih riječi). I kada sam imala takav poriv za molitvom, uglavnom sam molila za druge, za bolje odnose među ljudima, ne za ostvarenje mojih želja. Kad mi je bilo jako teško, znala sam moliti za snagu da preživim ono s čim sam se suočavala. Za ostvarenje svojih želja odlučila sam se pobrinuti sama, kao što poslovica kaže: „Uzdaj se u se i u svoje kljuse.“
Neke želje sam ostvarila, oko nekih sam se stvarno jako namučila i nisu donijele ono što sam očekivala da će donijeti. Neke se možda uskoro ostvare, a neke možda nikad. Neke sam u međuvremenu i promijenila, stavila ih u rubriku zaboravljeno, možda čak i neželjeno.
I došla sam u fazu da stvarno ništa ne znam. Ne znam gdje trebam ići, kako niti zašto. I poslušala sam savjet da se pomolim. Pomolila sam se na svoj način nakon mnogo godina za sebe i noseći na umu i u srcu sve dosadašnje životne lekcije. Je li pomoglo, ne znam. Jesam li molila za nešto konkretno, nisam jer u mojoj glavi trenutno ništa konkretno nije jasno. Nemam niti želju niti poriv da razmišljam 300 koraka u naprijed, da smišljam određene scenarije u glavi i tražim baš to što sam zamišljala. Kako je tekla molitva zadržat ću za sebe, a s vama ću podijeli sliku koju sam u toku molitve dobila.
Vidjela sam vodu, nešto kao jezero/more. Vidjela sam sebe i kamen na kojem stojim te slijedeći kamen na tom putu. Vidjela sam nekako mutno i ostalo kamenje koje stoji na tom putu, no mene to kamenje uopće nije zanimalo. Zanimalo me ono gdje stojim trenutno i onaj kamen na koji trebam doći. Nisam zaželjela neki drugi kamen, jer niti ne znam koji bih željela slijedeće. Imala sam osjećaj kako je taj slijedeći kamen jedini koji za mene postoji, jedini na kojem bih trebala biti, a ujedno i slijedeća početna točka daljnjeg osobnog razvoja. Jedino pitanje koje se nametalo bilo je: „Kako da dođem do tog kamena?“ Način nisam željela otkriti sama uzdajući se samo u sebe. Nisam željela pojuriti prema tom kamenu i nešto siliti. Jednostavno sam željela biti tu i tražiti odgovor kako, otvoriti se za razumijevanje odgovora.
I sada si razmišljam kako cijelog života lovimo slijedeći kamen, nekad i sa strahom od padanja i „neuspjeha“, nekad bezglavo i bez osjećaja za druge. Vidimo slijedeći cilj, slijedeći kamen pred nama. Što je s vodom između? Što je ona? Doživljavamo li je kao prijetnju? Je li ona zaista duboka i nepoznata kao što mislimo? Moramo li baš skočiti do kamena ili jednostavno možemo hodati po vodi ili se možda radi o plićaku preko kojeg možemo prehodati ili ćemo leći na vodu i pustiti da nas val odnese do slijedećeg kamena? Možda baš treba zaroniti i istražiti kamen iz dubine?
Kada dođe vrijeme, odlučit ću kako ću doći do slijedećeg kamena. Možda se nekad dogodi i da mogu odlučiti na koji slijedeći kamen ću stići. I možda je samo važna činjenica kako će bilo koja odluka dovesti do kamena s kojeg ćemo vidjeti slijedeći kamen. Do kamena koji će biti nova početna točka i na kojem možemo malo odmoriti i precesuirati lekcije.
Ja ću o ovoj slici sebe, kamenja i vode sigurno još malo promisliti. Promislit ću još i o poruci: „Pomoli se.“
Za kraj ću podijeliti jednu svoju želju s vama, nešto u što sam trenutno ipak sigurna da želim. Želim da svi mi imamo više razumijevanja jedni za druge i želim da svi više poštujemo sebe, svoj život i vrijeme na ovom svijetu, a s time dolazi i više poštovanja prema drugim ljudima i živim bićima. (15.3.2019. godine)
S ljubavlju,
Rebeka
