Postoji jedan trenutak kad je ovaj svijet prestao postojati. Onaj trenutak kada su dobre ljude počeli smatrati glupima. Krenulo je to od jedne osobe pa se proširilo na drugu. Treću. I tako dalje. Umjesto da toj dobroj osobi stisnu ruku. Pokažu poštovanje. Naklone joj se. Čestitaju na tome što je učinila. Netko je uzeo za pravo poniziti je. Ismijati i dovesti tu osobu da počne sumnjati u sebe i u svijet oko sebe.

Postoji jedan trenutak kada je ovaj svijet prestao postojati. Kad je čovjeka prestalo biti briga za tuđu bol. Tuđe suze. Kad je pokraj toga sasvim mirno mogao proći, a još više kada mu nije bio nikakav problem dovesti drugoga do boli. Do suza.

Treba ovaj svijet mijenjati. Da se vrati na onu sliku čovjeka koji još voli. Osjeća. Razumije. Teško to ide. Negdje smo zaglavili. Izgubili se i  tražimo put. Ne ide nam lako.