Ovo pitanje odnosi se na naša unutarnja stanja, na ono kako se osjećamo u vlastitoj koži, na ono što većini ljudi koji nas promatraju izvana nije dostupno za promatranje putem fizičkih osjetila, a upravo to unutar nas je naša svakodnevna realnost.

Kada bismo živjeli u svijetu u kojem je svrha i cilj svakog odgoja osposobiti i osnažiti djecu da izrastu u emotivno, mentalno, fizički, socijalno i duhovno zrele te samostalne osobe, tada ne bi postojala potreba da postavim pitanje iz naslova ovog teksta. I recimo da je to zaista svrha i cilj svakog roditelja (ali i obrazovnih ustanova), taj cilj mogli bi ostvariti samo pod uvjetom da su odrasli ljudi zaista zreli u svakom smislu te riječi.

No, trenutno ne živimo u takvom svijetu. Često nas odgajaju nezreli ljudi u fizički zrelom tijelu. Odrasli ljudi često smatraju kako su zreli i odgovorni, no istina je često potpuno drugačija. Uglavnom srećem ljude koji su fizički zreli, eventualno mentalno, relativno i socijalno. Iskreno, ne sjećam se da sam ikad upoznala emotivno i duhovno zrelu osobu. Upoznala sam mnoge koji rade na tome i kod kojih mogu pratiti njihov napredak. Živim u koži nekoga tko također radi na tome i pratim svoj napredak, ali daleko je to još od prave zrelosti budući da se još uvijek često uhvatim u racionalizacijama, potiskivanju, borbi s vlastitim emocijama, bijegu od njih.

Ako su nas odgajali emotivno nezreli ljudi, mi nismo imali od koga učiti kako surađivati s vlastitim emocijama. Ako neke emocije ne želimo osjetiti, a neke emocije baš jako želimo osjetiti, neke nazivamo negativnim, a druge pozitivnim, onda nismo emotivno zreli. Vjerojatno imamo mnogo potisnutih emocija, mnogo emocionalnih trauma koje samo čekaju da ih vidimo, priznamo i nešto poduzmemo po pitanju njihovog iscjeljenja. Ako se porežemo, svatko će nešto poduzeti da zaustavi krv, da zaštiti ranu od prašine, od neke infekcije. No, kada smo emotivno ranjeni, rijetko tko zna kako zaustaviti tu emotivnu bol te zacijeliti emotivnu ranu.

U takvim trenucima većina ljudi pronalazi mnogo načina kako bi zaboravili da ta emotivna rana uopće postoji. Neki rade od jutra do sutra i nemaju vremena uopće stati i pitati se kako su. Neki se počinju baviti tuđim životima, stalno komentiraju druge, prate tuđe objave, sve kako ne bi ostali besposlenog uma i kako ne bi osjetili kako su. Neki vrijeme koje bi mogli biti sami sa sobom i vidjeti kako su koriste za opijanje, napušavanje, gledanje TV-a, čitanje, „rekreativno“ treniranje nečega u trajanju od nekoliko sati… Načina za pobjeći od toga da vidimo kako smo ima zaista mnogo. No, sve što sam nabrojala ne znači nužno da uvijek služi samo kao bijeg od sebe. Jedino svatko sam za sebe može znati, ako smo iskreni prema sebi, u kolikoj mjeri i na koje načine bježimo od svojih unutarnjih stanja, koja često uopće nisu ugodna.

Kada netko odluči napraviti nešto sa svojim unutarnjim stanjima, ulazi u proces razvoja svoje svijesti. Taj proces ima nekoliko faza i čini mi se kao da ih svi trebamo proći na neki način i da nema preskakanja tih faza.

Osnovni korak je shvatiti da nismo baš dobro i odlučiti poduzeti nešto po tom pitanju.

S obzirom na stanje svijesti u tom prvom koraku, obično slijedi faza skupljanja informacija – čitanje knjiga za samopomoć, gledanje besplatnih videa na tu temu, pokušaji meditiranja, svjesni pokušaji promjene prehrane, prisiljavanje na uvođenje vježbi disanja ili već čega za što smo pročitali da je korisno. Možda sve više o tome pričamo s ljudima, no to pričanje obično se svodi na to da izbacimo svoje boli van (jer se zapravo ne znamo s njima nositi niti baviti) i/ili da uvjeravamo druge da i oni trebaju potražiti pomoć, preporučamo knjige, mislimo da smo puno napredovali jer smo napravili 10 meditacija i pročitali 20 knjiga te pogledali 100 videa.

Ali, iz mog iskustva, to je kao da se nalazimo u podrumu i želimo se popeti do 10. kata neke zgrade. I između te dvije razine postoje mnoge stepenice (lift u ovoj priči ne postoji kao opcija), a mi smo ih prošli 1, 2, 3, 4, maksimalno 5. Često ova faza nisu još niti 3 stepenice, ali nismo svi isti, tako da kod nekih ista priča može značiti malo više stepenica.

Ova faza je itekako vrijedna faza. Više služi svjesnom umu kao kolačići za mozak, nego što zaista radi promjenu unutar nas. To je više kao priprema za promjenu unutar nas. Možemo to usporediti s planiranjem putovanja. Da bismo otišli u drugu zemlju na 10 dana, trebamo odlučiti što sve nosimo sa sobom, kako putujemo, odlučiti hoćemo li pronaći smještaj unaprijed ili ćemo doći na odredište pa pronaći neki smještaj. Priprema traje od nekoliko dana do nekoliko mjeseci/godina (ovisi o kome se radi i o kakvom putovanju se radi).

Netko u toj fazi odluči potražiti pomoć „priznatih“ stručnjaka (onoga što nije „alternativa“). I to pomaže da razumijemo neke stvari malo bolje, da drugačije gledamo na neke situacije i događaje, ali (ponovno iz mog iskustva, što ne znači da su ove riječi univerzalna istina) to i dalje nije prava briga o unutarnjih ranama. To je na razini da možemo racionalno i logično opisati od kuda ta rana, kako je nastala, kako utječe na naš život, što bi trebalo napraviti, dobijemo eventualno neke tehnike koje služe poput tableta kada se ta bol intenzivira, ali zapravo ne rješavaju sam uzrok boli.

Pravu pomoć za svoje rane pronašla sam upravo u „alternativi“, što ne znači da je ono što sam naučila kroz socijalnu pedagogiju za baciti, već više znači kako bi bilo divno da se „alternativa“ i „priznata“ struka međusobno upotpune, no to nije tema ovog teksta.

Kroz „alternativu“ (iako treba imati na umu da nije svaka „alternativa“ jednako kvalitetna niti svaki „alternativni“ stručnjak jednako kvalitetno radi) sam upoznala tehnike rada sa podsvijesti, potisnutih trauma, emocija itd., a kroz svakodnevni rad na sebi došla sam do ideje i načina kako surađivati s emocijama, kako ih prihvatiti bez borbe i/ili bijega od njih te kako ih kroz prihvaćanje i slušanje transformirati, kako zaliječiti emotivnu ranu.

Da bi netko sam sebi zaista pomogao s emotivnim ranama, mora znati kako ući u svoju podsvijest (jer se emotivne rane nalaze tamo, a ne u svjesnom dijelu našeg bića), kako se povezati sa svojim Višim Ja (božanskim u sebi/Prazninom/kako god to željeli nazvati), koji dijelovi unutar nas postoje i kako oni nastaju te koja je njihova funkcija. Također je potrebno znati smiriti svoj um, biti u tišini, slušati senzacije u tijelu, razumjeti jezik simbola, raditi s energijama (razumjeti ih, otpuštati ih, transformirati…). Potrebno je moći osjetiti unutarnju bol u njenom punom intenzitetu, biti prisutan za tu bol, prihvatiti je kako bismo čuli što nam ima za reći, što učimo iz te situacije i što možemo drugačije. Kad se dogodi unutarnji „klik“ da se stvari pomaknu i sjednu na svoje mjesto (što je unutarnja senzacija i jednostavno osjetiš kad se tako nešto dogodi), tada je potrebno nešto promijeniti i u svojim navikama razmišljanja, ponašanja i pristupa emocijama.

Kod rada na samom sebi, postoje momenti u kojima se stalno vrtimo u krug, iako znamo sve što sam nabrojala (i sve ono što nisam nabrojala, a dobro je znati) i ne događa se taj unutarnji „klik“. U podsvijesti postoje mnogi obrambeni mehanizmi koji sprječavaju da dođemo do izvora unutarnje boli, jer u podsvijesti postoji sjećanje da je ta bol užasna, strašna i ugrožavajuća za nas. Ona je takva zaista i bila u vrijeme kada smo je doživjeli, jer nismo imali kapaciteta da se s njom pozabavimo niti smo imali pomoć i podršku odraslih od kojih bismo mogli učiti kako se s tom boli nositi, ali sada kada smo odrasli ta bol nije toliko strašna, ali naša podsvijest to ne zna. U takvim situacijama je dobro ili pronaći neki novi način rada na sebi ili potražiti stručnu pomoć, pomoć druge osobe koja energetski osjeti gdje je blokada, osjeti što je iza blokade i zna nas odvesti „s one strane blokade“.

Kada čovjek ne zna sve što sam nabrojala da bi zaista radio na svojim emotivnim ranama, onda je mudro potražiti nekoga tko to zna i/ili upisati neku edukaciju na kojoj će iskustveno proći kroz rad na emotivnim (i ostalim podsvjesnim) ranama te dobiti alate s kojima može dalje raditi na sebi.

U bilo kojem od ta dva slučaja, čovjek ne mora znati ništa o ovom što sam opisala kod samostalnog rada na podsvjesnim ranama (emotivnim ranama). Na edukaciji će naučiti, a kod rada sa stručnom osobom, stručna osoba je ta koja poznaje tematiku i razne alate, koja zna uvesti čovjeka u opušteno stanje, koja zna objasniti što se promatra i na koji način, koja zna postaviti prava pitanja i držati siguran prostor da se dogodi transformacija i otpuštanje unutarnjih blokada. Osoba koja traži pomoć treba biti spremna na suradnju.

Znam da je mnogima teško samima sebi priznati kako su, a kamoli pred nekim drugim, pogotovo u društvu koje često posprdno gleda na to da se ne osjećamo dobro i da želimo stručnu pomoć s tim svojim unutarnjim stanjima te još pogotovo u društvu koje sve što nije vezano za religijska učenja i dogme proglašava „sotonskim poslom“. Bavim se čime se bavim, iako me odgajala vjeroučiteljica i zaista ni u jednom trenutku nisam došla do zaključka da je to s čime se bavim „vražji posao“. Baš suprotno… Vražji je posao potiskivati emocije, slijepo slušati „autoritete“ i prodati svoj integritet za šaku iluzorne sigurnosti. Ali, ni to nije tema ovog teksta.

Svatko živi samo u svojoj koži i svatko zna kako se u njoj osjeća. Ako se ne osjeća dobro, ako bježi od unutarnjih rana ili se bori s njima, postoji mnogo izbora. Jedan je nastaviti po starom i nadati se da će sve biti u redu (što vjerojatno neće). Drugi izbor je krenuti na put samorazvoja i samostalno prolaziti sve faze i fazice, od kojih su neke samo penjanje iz podruma prema razini zemlje i dug je put do otkrivanja načina kako se zaista pobrinuti za unutarnje rane (je li se netko zaista pobrinuo za svoje rane, vidi se po promjenama u vanjskoj realnosti). Treći izbor je upisati edukaciju na kojoj možeš naučiti raditi s vlastitom podsvijesti i energijama unutar sebe. Četvrti izbor je potražiti pomoć osobe koja se bavi s radom na podsvijesti i s energijama. Peti izbor je napraviti neku kombinaciju nabrojanih izbora. Šesti izbor je možda neki koji ja uopće ne vidim, ali ga ti vidiš.

Ako si na području Zagreba ili uže okolice, možeš raditi i sa mnom. Informacije o tome kako i kako možeš stupiti u kontakt sa mnom nalaze se na FB stranici Put Pjesme Srca.

S ljubavlju,
Rebeka