Što se u zadnjih nekoliko dana ili tjedana događa u tvom životu i u tvom unutrašnjem svijetu? Što primjećuješ da se događa ljudima oko tebe u njihovim životima? Kako se osjećaš u trenutnoj životnoj situaciji, u društvu ljudi s kojima si okružena/okružen? Što misliš kuda ovaj svijet ide? Kako se osjećaš kad pomisliš o svojoj bližoj ili daljnjoj budućnosti?

Kako se odnosiš prema svojim unutarnjim stanjima i prema svojim emocijama? Što govoriš o drugim ljudima i njihovim životnim situacijama, emocijama ili ponašanjima?

I zašto te sve ovo uopće pitam?

Ono što primjećujem u svojoj okolini i ono što čujem da se događa u okolini ljudi s kojima sam okružena je nešto što bih mogla ukratko nazvati: pucanje po šavovima na raznorazne načine i u različitom obujmu.

U zadnje vrijeme čula sam za nekoliko neočekivanih operativnih zahvata, o nenadanim gubitcima, o razvodima/prekidima, o padu imuniteta i raznim lakšim ili težim oboljenjima, o nezadovoljstvu s poslom, krizama u odnosima… Također čujem često riječi frustracija, nemoć, strah, a ima tu i krivnje, srama, ljutnje, zamjeranja, osuđivanja…

I ako slično primjećuješ u svom životu i/ili svojoj okolini, možda imaš osjećaj kako se sve raspada, kako više ništa nije u tvojoj moći i pod tvojom kontrolom, kako cijeli ovaj svijet ide u onu stvar, a pritom crvić straha, nemoći i frustracije nagriza zdravlje i ravnotežu cjelokupnog tvog Bića.

I ako se prepoznaješ u bilo kojem dijelu ovog teksta, želim da znaš da je sve ok, da ne ludiš, da živimo u vremenu koje nas ubrzano gura prema istinskoj brizi, ljubavi i nježnosti prema sebi (a onda tek prema drugima), prema iscjeljivanju teških energija zadržanih u prostoru, kolektivnoj svijesti i po liniji predaka te da je sve rješivo, da se svaka situacija može pogledati iz nekog novog kuta, vidjeti iz neke svježe perspektive. Kad prepoznaš novu perspektivu, onda se i strah nekako pretvara u uzbuđenje i inspiraciju oko toga što možeš poduzeti u svom životu da se i ti i drugi ljudi oko tebe osjećaju bolje. Kad sagledaš stvari izvan dosadašnjih naučenih okvira, onda se frustracija pretvara u radost, mir i zadovoljstvo jer si upravo ono što Jesi – jedinstvena, veličanstvena i neponovljiva manifestacija Božanskog. Jedina/jedini si koji doživljavaš svijet kako ga doživljavaš, koja/koji imaš baš točno tu kombinaciju vrlina i slabosti, darova i sjena, iskustava i načina stremljenja naprijed.

Do sad smo naučili kako u životu postoji ili crno ili bijelo, ili pozitivno ili negativno. No… postoji i srednji put, kojeg svatko od nas nosi u sebi i može ga otkriti, ako tako odluči.

Taj put znači promatrati ono što se događa vani i ono što se događa unutar nas kao jednu cjelinu, kao nešto povezano, kao nešto što ima veze s izborima koje donosimo, pa zbog toga promjena naših izbora može promijeniti ono što se događa unutar nas i izvan nas.

Npr. baš sam se nedavno posvađala s mužem i svađa mi je bila zapravo zabavna, što mi se baš i ne događa često, barem ne u tom intenzitetu. Dapače, svađa mi je došla kao naručena, iako to možda zvuči ludo.

Nije toliko važna tema svađe, nego osvještavanje promjene moje reakcije na svađu i promjene onoga kako se inače osjećam nakon svađe.

Pojednostavljeno rečeno, muž je zbog neke situacije koja baš i nema veze sa mnom direktno (indirektno ima) bio nervozan, a bio je nervozan i zbog nekih svojih odluka s kojima nije bio sretan i zadovoljan. (Btw, da njega pitaš da opiše svađu, vjerojatno bi dobila/dobio odgovor potpuno drugačiji od mog, jer na svađu gledamo iz potpuno drugačijeg kuta, ali dobro… Naše različitosti definitivno čine život zanimljivijim.) I takav nervozan, krenuo je u naučenu i tipičnu ljudsku reakciju jer je umjesto prihvaćanja i suradnje s tim kako se osjeća izabrao borbu/bijeg od unutarnje neugode. I tako je on krenuo u projiciranje vlastite nemoći vezane uz propuštanje te neugode ili njenu transformaciju te pokušaj da je ja, kao i inače do sad, preuzmem na sebe. No, ovaj put sam vratila lopticu i njegovo projiciranje na mene zaista preuveličala (složila sam se s time što je projicirao na mene i otišla dalje s tim projiciranjem). Zbog te moje reakcije, vrlo brzo je shvatio kako izobličava činjenice zbog podsvjesne petlje nervoze u koju je upao te je krenuo tražiti moguća rješenja za tu situaciju i vrlo brzo promijenio priču i pristup problemu koji ga je mučio.

Kako sam žurila na posao, neke stvari ostale su nedorečene i hodajući do radnog mjesta shvatila sam što radim – dozvoljavam da svađu nosim sa sobom, zato što neke stvari nismo riješili do kraja. Ono što mi se znalo događati kada bih nosila svađu sa sobom dalje kroz dan jest da bih se znala pitati jesam li pretjerala, jesam li mogla to reći na neki drugi način, jesam li racionalno mogla objasniti svoju poziciju… I svaki puta bih u takvoj samoanalizi zaključila da sam mogla drugačije, da sam nešto krivo napravila itd. i onda bih se poslije ispričavala iako je u mnogim situacijama on bio taj koji je na mene projicirao svoju unutarnju neugodu, a ja sam smatrala da tuđa podsvjesna „govanca“ moram preuzeti na sebe, jer to znači biti pristojan i dobar. Drugim riječima, ispalo bi kao da preuzimam na sebe i dio kolača njegove odgovornosti i time mu oduzimam mogućnost razvijanja istinske vlastite odgovornosti za njegov život (i ono što se događa u njegovoj koži i u njegovoj okolini). Da ne bi bilo zabune, bilo je i svađa kada sam ja svoja podsvjesna „govanca“ projicirala na njega, pa kada bih u samoanalizi to shvatila imala bih se za što i ispričati, pa bih to i učinila.

I kako sam to osvijestila, pitala sam se: „Dobro Rebeka, zašto ti dozvoljavaš da takva neka zapravo bezvezna svađa, koju razumiješ iz neke šire perspektive, utječe dalje na tvoje raspoloženje? Zašto ne bi jednostavno mogla donijeti odluku imati divan ostatak dana, iako su neke stvari ostale visjeti u zraku? Zašto bih morala razbijati glavu nečim što trenutno nije ovdje kraj mene i trenutno ne mogu riješiti?“

Odgovori na ta pitanja dovela su me do zaključka da ne moram ja ništa, da ne moram na stari i poznati način, da sam sama odgovorna za to kako se osjećam u svojoj koži, bez obzira što se maloprije dogodilo, da mogu izabrati drugačiji pristup „svađi“, iako svađa inače ima „negativan“ prizvuk. I tako sam odlučila uživati u danu i pustiti da se stvari raspetljaju svojim tokom i za moje i njegovo dobro.