Osjećam kako je ovaj svijet napravljen da nikome zaista nije dobro, no ne možemo tu ništa pa ostaje ona dobra stara: „Šuti i trpi.“ Dodala bih tome i da mi se nekad čini kako podsvjesno osjećamo i neki gušt kad patimo, jer tada smo bliže Bogu, kako to tumači Crkva (ili sam možda ja to krivo shvatila i doživjela). Na tu temu patnje, muž me jučer lijepo sprdao. Nešto me boljelo u tijelu i pitala sam ga što intuicijski osjeti da je u pozadini boli. Rekao je ogorčenost koju trebam pustiti i strpljenje koje trebam dodati. Ozbiljno sam pristupila istraživanju tog osjećaja ogorčenosti i pokušala ga izraziti tijelom i grimasom, jer nekad je tako lakše razumjeti nešto što nije pohranjeno u moju podsvijest na verbalnoj i logičnoj razini. U tom položaju osjećala sam se kao najveći patnik. Muž me promatrao i smijao mi se, pa sam mu rekla: „Ti se tu smiješ, a ja ozbiljno…“ i nadovezao se: „Ozbiljno patiš“. U tom momentu počela sam se smijati onako iz srca i istinski zabavljeno, shvaćajući koliko je to sve besmisleno.

I tako mnogi od nas šutimo i trpimo kada gledamo nasilje, nepravde, laži, manipulacije, ucjenjivanja upakirana u dobru staru: „Mi samo radimo u vašem interesu“. Što se tiče toga – tko ste to vi, jesam li vas birala (a nisam), što znate koji je moj interes kad za vas postojim kao OIB u sustavu, a ne kao živo ljudsko biće i kad sam vam to točno dala dozvolu da radite išta po pitanju onoga što je moj interes. NIKADA. Čini mi se da nas ima više takvih.

I tako mi šutimo i trpimo jer se od nečega treba živjeti, jer dobro znamo da ako se kao pojedinci pobunimo da ćemo mi nastradati. Izbačeni će biti oni koji traže praktična rješenja za stvarni interes „običnih, malih“ ljudi. A oni neki ostali, koji možda dijele isto mišljenje, neće stati kao podrška onima koji istupaju i izlažu sebe da bi se neka nepravda ispravila, već se najčešće podvijena repa maknu u stranu, a onda poslije kukaju nad svojom sudbinom.

Ne znam kada i kako smo se doveli do svega toga. Znači… Svijet su organizirali ljudi, da istim tim ljudima zapravo ne bi bilo dobro. I znam, neki će reći da je onima „velikima“ super u životu – imaju novac, moć, ugled i svašta nešto za što iz pozicije „malih“ ljudi vidimo kao rješenje za probleme s kojima se mi suočavamo u životu. No, kada pogledam onim intuicijskim okom ispod sjajne i bajne površine, ne vidim da je tim ljudima istinski dobro. Zapravo vidim kaos u njihovom unutarnjem svijetu, mnoge boli, potisnute emocije, blokade, pritiske s kojima se ne znaju nositi… No, priznati da nešto ne mogu ili ne znaju nije opcija. Tada bi se identitet lažne veličine ispuhao poput balona i što onda? Nastupio bi osjećaj izmicanja tla pod nogama, urušavanje čitavog života. To nije ugodan osjećaj. Znam iz iskustva. No, isto tako znam da se nakon raspada događa preobrazba utemeljena više na stvarnosti, a manje na iluziji. Preobrazba u kojoj zapravo konačno osjećam da lakše i opuštenije dišem. I preobrazba nije odredište, nego putovanje.

Posebno se narogušim kada čujem i pročitam u našim zakonima i pravilnicima „interes djeteta“. Kroz raznoliko radno iskustvo s djecom s teškoćama u razvoju, stekla sam dojam da zakoni i pravilnici vrlo često u praktičnom smislu i dugoročno gledano rade upravo suprotno – protiv stvarnog interesa djece. Moguće da ja, kao i mnogo toga drugog, krivo razumijem pojam interes djeteta kao i to čemu služe zakoni i pravilnici. U mojoj ludoj glavi oni bi trebali služiti ljudima, da bi kao društvo mogli funkcionirati što jednostavnije i bolje, kako bi pomoć mogli dobiti oni kojima je potrebna od onih koji je znaju i mogu pružiti, kako bi se međusobno podržavali da ostvarimo svoj puni potencijal, kako bi s tim istim punim potencijalom mogli dati svoj doprinos zajednici, da bi se zajednica nastavila razvijati u raznim aspektima i područjima, pritom brinući i o tome kako to dugoročno zaista utječe na okoliš i zdravlje. Čini mi se da smo se u nekim stvarima malo previše zaigrali glumeći bogove kako bismo dobili veći urod, više novca i više smeća te pritom zatrovali i svoj organizam i planet Zemlju.

Ponašamo se kao da su zakoni i pravilnici napisani direktno Božanskom rukom i uklesani su u kamen, a ne kao da su ih napisali ljudi od krvi i mesa i da se s razvojem društva razvija i potreba promjene tih istih zakona i pravilnika. A ti isti ili neki drugi ljudi, mogu promijeniti riječi zakona i pravilnika i uskladiti ga sa stvarnim, životnim potrebama i interesima ljudi i zajednice.

Podijelit ću s vama najnoviju nebulozu, a tiče se područja odgoja i obrazovanja, djece s teškoćama u razvoju i pomoćnika u nastavi.

Prošle godine pisala sam o nebulozi gdje svi pomoćnici u nastavi, bez obzira na iskustvo rada na tom radnom mjestu, bez obzira na visoku stručnu spremu iz područja odgoja, obrazovanja ili skrbi za djecu i djecu s teškoćama u razvoju, da bi dalje nastavili raditi kao pomoćnici u nastavi moraju upisati i završiti program obrazovanja za stjecanje djelomične kvalifikacije za pomoćnika u nastavi. O tome kako je to izgledalo možete pročitati u tekstu pod nazivom „Stanje u školstvu i pomoćnici u nastavi“.

Velika većina pomoćnika u nastavi pristala je ispuniti taj uvjet za zapošljavanje, prošli su navedenu djelomičnu kvalifikaciju ne svojevoljno, ne u vrijeme školskih praznika, već su bili prisiljeni uz radno vrijeme i svoje privatne obaveze prolaziti kroz to, što je bilo izrazito iscrpljujuće i stresno, pa rekla bih i ponižavajuće.

I ti isti ljudi mislili su da su zbog edukacije sigurni kako će od jeseni moći nastaviti raditi u istoj školi, s istim djetetom, s istim kolegama, ali ne… Sada ti isti ljudi, koji su se očito pokazali kao kvalitetni i vrijedni zaposlenici jer rade tri ili više godina u istoj školi, od jeseni to više ne mogu. A znate zašto? Zato što Zakon o radu ne dozvoljava da se kod istog poslodavca potpiše više od tri uzastopna ugovora o radu na određeno vrijeme. Prema Zakonu, ugovor bi se trebao potpisati na neodređeno vrijeme, ali za posao pomoćnika u nastavi to uopće nije opcija koja je predviđena kao moguća. Sada ti isti ljudi, nakon svega, moraju tražiti posao u drugim školama, ostaviti dijete s kojim rade – zbog čega točno i kako je to u interesu djeteta?! Ne znam, kao što ne znam ni zašto me to dira, s obzirom da sam i prije te informacije odlučila da više ne želim raditi kao pomoćnik u nastavi.

No, tako je kako je. Da nam je dobro, ne bi imali tema za razgovore u kafićima i prepucavanja na društvenim mrežama. Bolje je da nam je loše, da naviku kukanja, šutnje i patnje možemo održati na životu. Ipak je to kvaliteta ovog društva koju je vrijedno ostaviti mladima na kojima svijet ostaje.

Sada idem nastaviti ozbiljno patiti da bih imala inspiraciju za nova lajanja u prazno (malo me zabavlja samoironija).