Da li je moguće da nenamjerno i nesvjesno uzrokujemo patnju time što sebe i druge pokušavamo zaštititi od boli?

Smatram da je bol prirodan dio života i da ima svoju funkciju.
Ako se porežem, naravno da će boljeti. Upravo me ta bol podsjeća da trebam dodatno paziti kako nešto radim kako bih pomogla tijelu da što prije zacijeli.

Kao ženi, poznati su mi menstrualni bolovi, no nastojim izbjegavati uzimanje tableta kad god je to moguće. U jednom periodu života, zbog tih bolova, znala sam probdjeti veći dio noći. Pitala sam se moraju li menstruacije boljeti ako su prirodne. Možda se radi o neprihvaćanju vlastite prirode?

S vremenom sam počela promatrati bol kao glasnika poruke koju ne želim čuti. Shvatila sam da mi patnju ne uzrokuje sama bol, već moj stav prema njoj — otpor i neprihvaćanje onoga što jest.

„Razgovarajući“ s menstrualnim bolovima, otkrila sam mnoge potisnute emocije koje nisu bile samo moje, već su se prenosile s generacije na generaciju, oblikovane kulturološkim, povijesnim, religijskim i drugim čimbenicima.

Upornim promatranjem boli, radom s tim emocijama i mijenjanjem podsvjesnih obrazaca koji su nekada pomagali, a danas više ne služe, bolovi su se osjetno smanjili.

Dugo sam patila zbog mamine smrti. Tu sam patnju nesvjesno produžila jer nisam znala niti sam imala priliku naučiti od starijih kako se svjesno prolazi kroz bol prihvaćajući ono što jest. Gubitkom drage osobe ne gubimo samo nju — gubimo i svoju ulogu u njezinu životu, svakodnevicu na koju smo navikli i dio vlastitog identiteta.

Taj gubitak me duboko bolio i nitko nije mogao, niti je trebao, spriječiti tu bol. Ono što mi je tada nedostajalo bilo je da mi netko kaže: „U redu je. Znam da boli. I mene boli. Ne znam kako ćemo dalje, ali znam da hoćemo. Zajedno ćemo to prebroditi. Tu sam za tebe. Dozvoli sebi osjetiti sve što osjećaš i pusti da izađe kroz tijelo.“

Budući da nisam dobila dozvolu osjećati ono što osjećam, bol se pretvorila u patnju.

Iz mog iskustva, bol ne nestaje kada je pokušavamo potisnuti ili skrenuti pažnju na nešto drugo. Počinje jenjavati tek kada je prihvatimo — kada si dopustimo uistinu je osjetiti, kakva god bila, kada si dopustimo biti ranjivi i kada pustimo da se slika o sebi koju grčevito držimo, pred drugima i pred sobom, raspadne.

Patimo kada se opiremo promjeni. A život je promjena, pa bih mogla reći da patnja nastaje onda kada se borimo protiv onoga što život jest.

Naposljetku, što život uistinu jest?
Znamo li odgovor na to pitanje ili su nam poznate samo priče o životu — iluzije i snovi o onome što mislimo da život jest?